Najmasovniji prosvjed u najnovijoj hrvatskoj povijesti dogodio se prije nešto više od tri godine. Premda masovan i relativno nedavan, gotovo je u potpunosti iščeznuo iz društvenog sjećanja. Radilo se o prosvjedu protiv obustave Cjelovite kurikularne reforme. Samo u Zagrebu se skupilo nekih 25.000 ljudi, a u cijeloj državi oko 40.000. Zaboravljen je, između ostalog, jer se u priličnoj mjeri radilo o prosvjedu protiv kratkotrajne vlade na čelu s Tihomirom Oreškovićem kojoj su ideološki sadržaj diktirali Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović.
Također, zaboravu su pridonijeli i politički impotentni zahtjevi. Oni su manje-više kružili oko “budućnosti naše djece” i svoju viziju društva temeljili na liberalnoj, srednjoklasnoj predstavi po kojoj obrazovanje predstavlja rješenje za sve političke i ekonomske probleme. Bez obzira na sve te nedorečenosti i klasnu sljepoću, prosvjedi su definitivno svojom masovnošću naglasili da školski sustav i obrazovanje predstavljaju jedan od rijetkih sektorskih potencijala za mobilizaciju. Nakon pada te vlade i dolaska na vlast “nestabilnog stabilizatora”, Andreja Plenkovića, politička se dinamika vratila u korito. Nazadne šovinističke inicijative udaraju svoj ritam u tzv. kulturnim ratovima: ili kroz antisrpsku politiku ili kroz zazivanje zabrane pobačaja i borbe protiv “rodne ideologije”. U ekonomskom prostoru sve se svelo na histeriju protiv uhljeba i sukob između privatnog – realnog sektora i javnog – nerealnog sektora.
Ta nadrealna slika svijeta sve je više iscrpljivala bilo kakvu pojedinačnu i kolektivnu vjeru u politiku. Daleko od toga da u nekim društvenim skupinama ne vlada politički entuzijazam i to uglavnom mahom rušilački. No, stotine tisuća ljudi odlučile su “glasovati nogama” i otići u inozemstvo, a podaci kažu da čak 57% građana Hrvatske izbjegava medijske vijesti, što nas svrstava među svjetske rekordere. Uglavnom, društvena atmosfera je prilično deprimirajuća: javnim prostorom ili kruži mržnja ili prokazivanje sitnih interesa i korupcijske afere. A onda su se pojavili učitelji sa svojim štrajkom.
Razlozi podrške
Na početku je išlo uobičajeno: red zahtjeva, red odbijenica, red prozivki. No situacija je postajala sve ozbiljnija. Postalo je očigledno da su štrajkači i te kako dobro organizirani, solidarni i ustrajni. Također, prilično su pametno odigrali s doziranjem pritiska: svaki dan se štrajk odvijao u drugim županijama, uz povremene na nacionalnoj razini. Time se sugerirala fleksibilnost, razumijevanje pozicije roditelja i djece te se vladi ostavilo dovoljno prostora da reagira bez zaoštravanja situacije. Vlada, premijer i nadležni ministar su ili obmanjivali javnost ili se pravili da ne razumiju što sindikati žele. Međutim, oni nisu odustajali. A onda su vladi i svim “zabrinutim građanima” u pomoć priskočili liberalni mediji predvođeni Indexom i Telegramom.
Izračunavale su se učiteljske plaće, difamirala uloga sindikata kao takvih, pronalazili su se učitelji koji ne štrajkaju, roditelji koji nemaju gdje ostaviti djecu, stručnjaci koji opovrgavaju legalnost štrajka. Samo su još nedostajala djeca koja obožavaju ići u školu. Međutim, nije uspjelo. Kad su sindikati najavili frontalni, svakodnevni štrajk sve do ispunjenja zahtjeva, društvena podrška kao da je skočila. Barem dojmovno i po onome što se može pročitati na komentarima i na društvenim mrežama. Čak je i na anketi na Indexu na kojoj je do jučer popodne sudjelovalo skoro 50 tisuća ljudi dvije trećine čitatelja izrazilo podršku štrajku. Dakle, nemamo reprezentativno istraživanje društvene podrške štrajku, ali teško se oteti dojmu da ga većina ljudi podržava.
Međutim, još se teže ne zapitati – zašto? S obzirom na prevladavajuće antagonizme, proskribiranost sindikata, političku nezainteresiranost i priličnu društvenu atomizaciju. Prvi je razlog, dakako, organiziranost i taktička pripremljenost sindikata, podebljana različitim uvjerljivim medijskim istupima anonimnih učitelja. Drugi je razlog spomenuti mobilizacijski potencijal obrazovanja: ljudi i dalje u tome vide nekakvu šansu za kretanje stvari nabolje. Treći je razlog frustracija ovom vladom. A dosad, prije organiziranja učitelja, privilegiju za napad na vladu imali su samo ustaška desnica, ucjenjivači sa žetonima u Saboru i mediji koji su otkrivali afere. Prostora za narodno iskazivanje bunta nije bilo. I četvrto, makar i nesvjesno, ali itekako važno, ljudi su se naprosto zaželjeli sudjelovanja ili podrške u nečemu što predstavlja borbu za radničke interese i bolji život. Zaželjeli su se štrajka, u krajnjoj liniji.
Većini je vjerojatno dosta svih onih političkih angažmana koji se vrte oko nacionalističkih govnarija i sitno-interesnih podvaljivanja i prokazivanja. I učitelji su upravo ona figura koja može ujediniti te različite motive, želje i frustracije: nisu toliko opterećeni negativnom slikom kao drugi u javnom sektoru, rade s djecom, a negdje i dalje, makar i prilično zatomljena, čuči predstava o njihovoj prosvjetiteljskoj ulozi. Sve ovo ne znači da će učitelji izdržati u svojim zahtjevima, da podrška neće splasnuti i da se dinamika neće vratiti u početne okvire. Ali očito je da ljudi osjećaju potrebu za politikom koja se bavi njihovom svakodnevicom, stvarnim životima, dostojanstvom i boljim materijalnim uvjetima. Bilo kao sami štrajkači bilo kao iskazivači (prešutne) podrške. I zato: do ispunjenja zahtjeva.