Makedonci na prijevremene parlamentarne izbore, motivirane blokadom pristupnih pregovora s Europskom unijom, izlaze na proljeće. Ti izbori ne otvaraju nove mogućnosti već samo potvrđuju razočaranje politikom vladajućih socijaldemokrata i zapravo krajnje sužavaju bilo kakav izbor.
Odbijenica Vijeća Europske unije, motivirana francuskom blokadom, po pitanju otvaranja pristupnih pregovora imala je neposredan učinak na unutarnji politički život Sjeverne Makedonije. S obzirom na to da su glavni ulozi socijaldemokratske vlade koju vodi Zoran Zaev bili fokusirani na datum otvaranja pregovora s EU, cijeli narativ na koji se oslanjala ova vlada se raspao. Tri godine vlasti postigle su da se na unutarnjem planu progura Prespanski sporazum s Grčkom o novom imenu zemlje, a na međunarodnom lobiranje kod europskih političkih lidera, sve pod pretpostavkom skorog otvaranja pristupnih pregovora. Sad kad je taj cilj postao nedostižan, barem u dogledno vrijeme, vlada nema više nikakve unutarnje političke oslonce koji bi legitimirali ostanak na vlasti.
Raspisivanje prijevremenih izbora za 20. travnja se, stoga, čini najlogičnijim potezom koji je premijer mogao poduzeti. Ovdje je važno istaknuti da se nakon desetogodišnje autoritarne vladavine Nikole Gruevskog i njegovog VMRO-a, čak i samostalni logični potezi političara čine kao poboljšanje i napredak prema demokratizaciji političkog života u zemlji. No je li taj napredak dovoljan?
Nestanak razlika
S obzirom na to da su ključni dugoročni problemi u zemlji zdravstveni i obrazovni sustav, bilo bi za očekivati da trenutna vlada odmakne fokus s vanjskih poslova na pokušaj rješenja ovih unutarnjih problema. Međutim, nema baš nikakvih naznaka da je vlada zainteresirana za osiguravanje osnovnih potreba stanovništva. Izostankom investicija u javni obrazovni sustav i zdravstvo, socijaldemokratska vlada samo je nastavila s politikom konzervativaca iz VMRO-a koji su privilegirali privatna sveučilištva i privatne klinike. Iako ustav jamči univerzalni pristup uslugama obrazovanja i zdravstva, dostupnost tih servisa kroz godine postaje sve ograničenija.
Socijalni servisi u ostalim sektorima također su degradirani, a sve u sklopu davanja prioriteta vanjskoj politici. Iako je do kraja godine preostalo manje od dva mjeseca, vlada je potrošila tek jednu trećinu planiranih kapitalnih investicija u infrastrukturu koja bi poboljšala i učinila dostupnijima javne usluge. S obzirom na izostanak bilo kakvih unutarnjih reformi i daljnji osiromašeni život u kontekstu degradirajuće javne infrastrukture, sve više ljudi ne vidi nikakvu razliku između dviju glavnih stranaka: socijaldemokrata i konzervativaca.
Čak i oni sitni napretci, poput uvođenja minimalnog progresivnog oporezivanja najviših dohodaka u zemlji, prošlog su mjeseca poništeni odlukom vlade da zamrzne i pauzira primjenu tog poreznog zakona na iduće tri godine. Tu su odluku kritizirali čak i Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, glavni svjetski promotori neoliberalnih politika. Oni smatraju da su nejednakosti u zemlji prevelike da bi jedinstvena porezna stopa (flat tax) imala smisla. No, socijaldemokratska vlada se u potpunosti posvetila obrani interesa kapitala, što najplastičnije oslikava činjenica da se na mjestu vicepremijera nalazi poznati biznismen Koco Angjušev čije su firme u posljednjih nekoliko godina prilično profitirale dobijanjem poslova na javnim natječajima. Dakle, pogodovanje nekolicini najbogatijih se odvija prilično izravno.
A u svemu posebnu ulogu igra opozicija. Naime, VMRO je kritizirao vladu zapravo samo zbog inicijalnog uvođenja progresivnog oporezivanja. A sada, nakon što je progresivno oporezivanje “na pauzi”, zahtijeva od vlade da najbogatije refundira za iznose koji su im “oduzeti” dok je zakon bio na snazi. Kako po pitanju javne infrastrukture i socijalnih usluga vladi ne zamjeraju ništa, konkurencija se svodi na najobičniju zamjenu s potpuno istim politikama.
Politika pauza
No, pauza u implementaciji progresivnije fiskalne politike nije jedina pauza u novom repertoaru socijaldemokrata. Naime, premijer Zaev je najavio da će vlada pauzirati unutarnju implementaciju Prespanskog sporazuma. Ova nova pozicija koja valjda nastoji podigrati sentimente nacionalističkog dijela birača, poništava sve pohvale njegovom hrabrom i regionalno naprednom činu rješavanja povijesnog sukoba i doprinosa prijateljskijim odnosima grčkog i makedonskog naroda. Ono što Zaev zapravo pokušava reći jest da je cijeli svoj angažman u procesu postizanja Sporazuma koristio samo zato da bi stekao polugu u cjenkanju oko pristupa Europskoj uniji.
Dakle, on se sada želi pokazati više kao pragmatičan nego vizionarski političar, što je onomad tvrdio, a oporba ga proziva da nije bio dovoljno pragmatičan – upravo zato što je ušao u same pregovore oko Sporazuma. No, i oporba je promijenila stav oko Sporazuma i imena zemlje i sada tvrdi da ga uopće neće dirati ili raskidati ako dođe na vlast. Time se zapravo izbrisala i jedina linija konfrontacije koja je dijelila ove dvije stranke – nacionalizam. Zaev se, pak, više ne oslanja na antinacionalizam, već neslužbenu kampanju zasniva na populističkoj retorici: ovo je zemlja za sve. Time želi priskrbiti glasove drugih etničkih skupina, ali bez previše zamjeranja nacionalistima.
Takav nedostatak bilo kakve socijalno odgovorne politike demoralizira sve veći broj ljudi i otuđuje ih od cijelog političkog sustava. Za očekivati je da će nadolazeća kampanja biti dosadna i apatična te rezultirati niskom razinom izlaznosti na izborima. Također, može se pretpostaviti da će razlika među vodećim strankama, tko god da bude relativni pobjednik, biti vrlo mala. Iako su lokalni izbori 2017. godine donijeli premoćnu pobjedu socijaldemokrata širom zemlje, na predsjedničkim izborima u proljeće ove godine socijaldemokratski kandidat je osvojio tek 7% prednosti.
Iako u zemlji nedostaje političkog antagonizma, to ne znači da antagonizma nema. Klasno zasnovan antagonizam je itekako snažan u Makedoniji. Međutim, ne postoji politička opcija koja bi zastupala interese društvenih skupina koje gube u klasnom ratu koji za manjinu bogatih u političkom smislu vode dvije najjače stranke.
Novi val društvenog revolta i organiziranih pokreta ne čini se izglednim, ali kako su pokazale 2014. i 2015. godina, i to ne samo u Makedoniji već i u regiji, oni mogu nastati nenadano i oko sasvim specifičnih problema koji na površinu dovode šira sistemska pitanja. Takvi događaji često zasluže podršku među ljudima koji postanu svjesni uzroka problema s kojima žive svaki dan.
S engleskog preveo Marko Kostanić