Dva književnika, jedna književnica. Tri romana, tri poetike, tri političke pozicije. Rezultat: komunizam i fašizam, sve je zapravo isto.
Jedna od nezgoda s povlačenjem paralela između fašističkog i komunističkog režima sastoji se u tome što nikada ne možete biti sigurni kamo će vas paralele na kraju odvesti. Dobar primjer je film “Dnevnik Diane Budisavljević”. Važan i potresan prilog redateljice Dane Budisavljević borbi protiv sve sumanutijeg desničarskog revizionizma – kao što je na ovom portalu već uočio Marko Kostanić – kroz dva naizgled rubna motiva dovodi u jasnu vezu monstruoznu Endehaziju i poslijeratnu Jugoslaviju. Jedan motiv sklopljen je od neobično sličnih dokumentarnih kadrova Zagrepčanki i Zagrepčana koji na glavnom gradskom trgu prvo 1941. razdragano dočekuju ustaše, a zatim, četiri godine kasnije, podjednako oduševljeno pozdravljaju partizanske oslobodioce. Drugi motiv donosi dvostruko pojavljivanje lika nekog sporednog činovnika: vidimo ga najprije kako sjedi u uredu Pavelićevog Ministarstva udružbe, da bi u završnim scenama zalupao na vrata stana Diane Budisavljević, sada kao zaposlenik jugoslavenskog Ministarstva socijalne politike.
U ime nove države, baš on će zaplijeniti njenu privatnu arhivu podataka o djeci spašenoj iz ustaških logora: dobrostojeća buržujka austrijskog porijekla, koja je čitavo vrijeme rata održavala kontakte s Crkvom i ustaškim vlastima, nije bila heroina po mjeri novog vremena pa je uskoro službeno zaboravljena. U zbroju – iako je iz filma posve jasno koji je od dva režima izgrađen kao zločinačka, rasistička i genocidna tvornica smrti, a koji samo provodi ideološku cenzuru – ipak dobro vidimo njihove sličnosti. Oba je dočekala vesela masa, oba su se oslanjala na slijepu poslušnost birokrata: i jednom i drugom je ideologija bila važnija od stvarnih ljudskih sudbina. To, naravno, ne znači da ih film izjednačava, ali znači da među njima povlači nedvosmislene paralele. A jedna od nezgoda s povlačenjem paralela između fašističkog i komunističkog režima – rekli smo – sastoji se u tome što nikada ne možete biti sigurni kamo će vas paralele na kraju odvesti.
Prvi roman
Autoricu Danu Budisavljević nedavno su, recimo, odvele na osječku premijeru njenoga filma, gdje ju je pred punom kino-dvoranom ugostila Ivana Šojat: ugledna hrvatska književnica, bivša HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka, žena koja je izmišljotinama i odvratnim lažima prije jedva tri godine potpaljivala nacionalističku lomaču za Miru Furlan i Radu Šerbedžiju. Kako u hrvatskim kulturnim krugovima potpaljivanje nacionalističkih lomača ne spada u teže prijestupe, Šojat je u međuvremenu nagrađena visokim državnim odličjem i rado pozivana na javna događanja, a njena djela s dužnim respektom proučavaju teoretičari i kritičari književnosti. Najhvaljeniji je za sada “Unterstadt” (2009.): opsežni, ambiciozni obiteljsko-povijesni roman o četiri generacije jedne folksdojčerske osječke familije dočekale su mahom pozitivne kritike i niz značajnih književnih nagrada. Ispričan iz perspektive najmlađe članice porodice, Katarine, koja se nakon majčine smrti nakratko iz Zagreba vraća kući u Slavoniju pa tamo matrilinearnom logikom postepeno rekonstruira obiteljsko stablo, obećavao je da će ženskom vizurom pripovijedanja i manjinskim iskustvom likova potkopati žanrovska pravila velikog povijesnog romana.
Donio je nešto suprotno: funkcija ženskih likova dobrim se dijelom sastoji u tome da indirektno humaniziraju figure muškaraca, braće, sinova i muževa koji su nosili nacističke uniforme, a folksdojčersko iskustvo završava u jednostranoj demonizaciji partizana, prikazanih skoro isključivo kroz scene poslijeratne odmazde. Za Katarininu familiju oni su uglavnom „razbojnici“, “lopovi” i “banditi” koji provaljuju u tuđe kuće, otimaju, muče, protjeruju i siluju. A pošto je obitelj bila visoko kultivirana, građanska i dobrostojeća, partizani su prikazani i kroz optiku klasnog prezira: oni su “nepismena bagra”, utjelovljuje ih “polupismena, brkata i grlata Smilja, koju je ratna plima u opancima i kožuhu kao naplavinu izbacila u urbano središte Slavonije”… Čitav ovaj građansko-obiteljski pripovjedni pogon za proizvodnju najbanalnijih antikomunističkih stereotipa maskiran je pritom insistiranjem ključnih likova na vlastitoj poziciji “malih”, “običnih” ljudi prepuštenih strašnim povijesnim vihorima: “Rušitelji i graditelji vazda naskakuju na klackalicu povijesti, krevelje se, belje i mahnito drndaju ‘pošteni puk’. I dok ovi prvi raspojasani ruše gradove, pa čak i čitava carstva (…) ‘pošteni puk’ može samo prosvjedovati po birtijama, mlatiti praznu slamu po trgovima, gunđati i rogoboriti.”
Nakon što je uspostavljena opozicija između poštenog naroda i mahnitih vlastodržaca, već smo na korak od toga da se svaki vladajući režim potpuno izjednači. Taj korak napravit će pri kraju romana Katarinina baka Klara – inače supruga jednog nacista i sestra drugoga, koja kompletnu nacističku okupaciju mirno provodi u Osijeku – kada je partizani 1945. istjeraju iz kuće. “Klara se ukočila. Shvatila je, u glavu joj se zabila spoznaja: ovako su odveli Rebeku, moju Beku i njezine. Nekamo. Ni ona nije znala ni kamo ih ni zašto odvode. Ni ona nije bila kriva. Zaledila se. Tko to nepravdi dopušta da upravlja svijetom? zapitala se na tren, zastavši ispred kamiona, ispred onoga grlatog partizana koji je na sebi očigledno imao dio njemačke uniforme s koje je poskidao sve oznake. Sve je zapravo isto! pomislila je i doživjela to gotovo kao olakšanje.“
“Sve je zapravo isto”: nema razlike između zločinačke države koja je Klarinu prijateljicu, Židovku Rebeku odvela u konc-logor i nove vlasti koja Klaru sada izbacuje iz gospodske kuće, nema razlike između Holokausta i eksproprijacije, nema razlike između supruga nacista i nekog grlatog partizana: ostaje tek nejasna “nepravda” koja, eto, upravlja svijetom. “Sve je zapravo isto”, ispisao je “Unterstadt” još 2009. jasnu najavu revizionističkih narativa koji će par godina kasnije metastazirati domaćom fikcijom, medijskom scenom i političkim poljem. “Sve je zapravo isto”: do te je čarobne formule došao postavivši Drugi svjetski rat u perspektivu jedne dobrostojeće, buržujske obitelji, potpuno izbrisavši prikaz Narodnooslobodilačke borbe i povukavši zatim neke neobavezne paralele. Bilo bi pretjerano reći da ga tih nekoliko postupaka izjednačava s “Dnevnikom Diane Budisavljević”: još bi teže bilo poreći sličnosti. Dva se djela makar u nekim aspektima čine neočekivano bliska, otprilike kao njihove autorice na osječkoj kino-pozornici.
Drugi roman
Nezgodna dakle stvar, te paralele: nikada ne možete biti sigurni kamo će vas na kraju odvesti. Neke, primjerice, podjednako neočekivano mogu povezati “Unterstadt” s romanom “Doba mjedi” (2015.) Slobodana Šnajdera. I to bez obzira na pregršt naizgled nepremostivih razlika: dok je Šojat neosviještena kriptonacionalistkinja, Šnajder je deklarirani ljevičar, dok je njen roman žestoko precijenjena protorevizionistička maskerada, njegov je kompleksan i majstorski komponiran. Zato su ga, uostalom, dočekale mahom izvrsne kritike i brojne ugledne nagrade: sličnost, evo, već tu počinje. Izgrađen na jakim autobiografskim motivima, on – baš poput “Unterstadta” – donosi rekonstrukciju povijesti dobrostojeće, građanske, folksdojčerske slavonske obitelji koja se, ispripovijedana većim dijelom iz pozicije najmlađeg člana porodice, ušiva u “veliku povijest” dvadesetog stoljeća.
Središnji je lik onaj pripovjedačevog oca Georga Kempfa, apolitičnog studenta kojeg 1943. nacisti mobiliziraju u SS-trupe pa šalju u Poljsku, gdje će, nakon njemačkih poraza, dezertirati i priključiti se sovjetskim vojnicima: Kempf je, utoliko, idealtipski lik “malog čovjeka” izgubljenog u ratnim previranjima, nešto poput hodajućeg paralelizma nacizma i komunizma. Ne čude, zato, ekskursi u kojima se paralela eksplicitno povlači: “Komunizam je nešto što dolazi s tehnikom, s napretkom. Nije im padalo na pamet da je i fašizam bio modernistički projekt koji se uvelike oslanjao na tehnički napredak u dvama područjima, onome ratovanja i onome propagande. Oba su se pokreta sličnim sredstvima borila za mase.” Ili, nekoliko stranica dalje: “Oni koji danas reklamiraju proizvode industrije, za svaki slučaj ih ne koriste. Ovo vrijedi i za ideje. Oni koji ih najglasnije zagovaraju daleko su od toga da ih isprobaju na svojoj koži. Za to postoje na svijetu ljudska krda koja drže u eksperimentalnim uvjetima. Pod fašizmom te ljude zovu narodom. U Rusiji ih zovu radnicima.”
Za razliku od “Unterstadta” – ali i najvećeg dijela domaće književne produkcije – “Doba mjedi” iz zrcalnog prikaza Hitlera i Staljina, njemačkih nacista i sovjetskih komunista, jasno izdvaja jugoslavensku Narodnooslobodilačku borbu. Kroz usta nekog njemačkog vojnika slušamo tako svjedočanstva o fanatičnom heroizmu partizanki: “Te su kuje branile ranjenike do svog i njihovog tužnog kraja. Nikada se nisu povlačile i nijednu nismo vidjeli da bi bježala…” Sa završetkom rata, međutim, perspektiva se ljulja do ambivalencije: nova jugoslavenska vlast možda donosi industrijalizaciju i elektrifikaciju, ali zato nesretnoj Kempfovoj ženi Veri brani da studira “nešto umjetnički”, jer je odluka stroge Partije studij elektrotehnike. A kako vrijeme odmiče, socijalizam posustaje: vlakovi koji odvoze gastarbajtere na rad u Njemačku podsjećaju Kempfa na kompozicije kojima su Sovjeti nekada odvozili poljske nacionaliste u logore, baš kao što su ga ti vlakovi svojevremeno podsjećali na one njemačke, koji su deportirali Židove… Od “privremenog rada” u inostranstvu do sigurne smrti u Holokaustu: paralele su, opet, nepredvidive.
Treći roman
Za njima poseže i Nikola Petković u “Putu u Gonars” (2018.), prošlogodišnjem dobitniku T-portalove nagrade, trećem iz niza ambicioznih romana koji Drugi svjetski rat prelamaju kroz prizmu obiteljske povijesti: nju, baš kao u “Unterstadtu” i “Dobu mjedi”, iz sadašnjeg vremena rekonstruira najmlađi član obitelji. Za razliku od Šojatinih i Šnajderovih dobrostojećih familija slavonskih folksdojčera, međutim, ovo je siromašna porodica iz Bakra, gradića kojim prvo vladaju talijanski fašisti, zatim njemački nacisti da bi ga naposljetku oslobodili partizani. I dok Šojat partizansku borbu skoro potpuno prešućuje, a Šnajder ispisuje posvetu njezinim heroinama, Petkovićev je pripovjedač relaksira sve do ruba vica: osmorica lokalnih momaka čitavo vrijeme planiraju organizirati pokret otpora, ali njihovi planovi redovno završavaju zajedničkim opijanjima, sve dok u Bakar ne uđe prava vojska NOB-a… Prosede “Puta”, kao što se već iz ovoga može pretpostaviti, skeptičan je prema grandioznim djelima, crno-bijelim podjelama i velikim povijesnim istinama: “Rat je zapetljana stvar”, upozorava njegov središnji lajtmotiv. “Ukoliko postoji i jedna povijesna istina”, rezimira na završnim stranicama, “tada je to ona koja nam govori o tome da niti jedan narativ koji je veći od jednog jedinog ljudskog bića, od pojedinca, od jedinke, nije te jedinke vrijedan.”
I njemu su zato u fokusu individualne sudbine “malih” ljudi, koje se ne može svesti na logiku vladajućih politika: i on, zato, neizbježno klizi prema povijesnim paralelama. Jedna je, primjerice, ona između naslovnog Gonarsa, najvećeg fašističkog logora na Apeninima, i poslijeratnog jugoslavenskog Golog otoka. Druga je eksplicitnija: “Komunisti su isprva bili uvjereni da će izgraditi bolji, pravičniji svijet u kojemu će svatko raditi onoliko koliko može, a za to dobivati onoliko koliko mu treba. Kako je i gdje pošlo po zlu, ne znam. Za razliku od komunizma, u fašizam i ustaštvo utkano je zlo. Ali i ustaše su vjerovali da će, jednom kada se provedu rasni zakoni, svi moći raditi što hoće, a svatko fasovati onoliko koliko treba. Ustaše su bili uvjereni da će, kada se zemlja očisti od židovskog, ciganskog i srpskog nakota i šljama, izgraditi bolji i pravičniji svijet u kojemu neće biti viška. Svijet u kojemu neće biti škarta. Toliko o svakom programu koji ljudi izvode u ime čovjeka i pritom previde ljude.” U samo nekoliko rečenica, dakle, pripovjedač napušta jasnu razliku između komunizma i ustaštva ne bi li uronio u mutnu baru “svakog programa” koji previđa ljude: eto kako zavodljive znaju biti paralele.
I nikada, doista, ne možete biti sigurni kamo će vas na kraju odvesti. One, vidimo, mogu elegantno spojiti kriptodesničare, deklarirane ljevičare i liberale: množe se u samom srcu kulturnog mainstreama, u najhvaljenijim i najnagrađivanijim filmovima i romanima. Najbolje uspijevaju na uzornom terenu građanske klasne optike, ali nisu na njega ograničene: nekada produže do potpunog izjednačavanja komunizma i nacizma, nekad se zaustave korak ili dva ranije. Otkrivaju sličnosti, slijede asocijacije, suptilno uklanjaju razlike. Zastupaju interese malog čovjeka naspram svake režimske ideologije. Okupacija grada tu se preklapa s njegovim oslobođenjem, prelijevaju se socijalistička vlast i Holokaust, činovnici mijenjaju ministarstva, ministarstva mijenjaju nazive, gastarbajteri putuju u logore, svi se totalitarizmi veselo stapaju u širokom totalu: hrvatska kultura bubri i vibrira od povijesnih paralela. I neće se, izgleda, smiriti sve dok zajedničkim snagama ne dovrši sliku neke nove, paralelne povijesti.