Politički kontekst štrajka prosvjetnih radnika u Hrvatskoj izgleda otprilike ovako: premijer Andrej Plenković najavljuje više plaće u cijelom javnom sektoru kako bi uhvatio predah od unutarstranačkih nadmudrivanja s desnicom, najčitaniji portal u državi na tu najavu reagira ilustracijom koja kombinira hrvatski grb i zastavu Sjeverne Koreje, a prosvjetni radnici u osobnim istupima u medijima uporno tvrde da nije u pitanju novac nego dostojanstvo. Dakle, takav kontekst, u kojem je preispitivanje službene istine o Domovinskom ratu jedini mogući veći skandal od rasta plaća u javnom sektoru, diktira nastupe aktera.
A pored ostalih faktora, izgradnji tog konteksta je najviše pridonijelo to što o kretanju plaća u javnom sektoru, pogotovo u usporedbi s privatnim, ne znamo ništa. Ako išta i znamo, to je uglavnom bilo plod improvizacije i selektivnog čitanja podataka. Sve do sada. Zahvaljujući istraživanju Tea Matkovića s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu napokon možemo kompetentno i upućeno razgovarati o razlikama u plaćama u privatnom i javnom sektoru. Prve rezultate istraživanja Matković je objavio na portalu ideje.hr i tako osigurao neophodnu podlogu za iole razumnu i relevantnu raspravu o problematici.
Na samom početku predstavljanja rezultata, Matković je naveo nekoliko razloga dosadašnjeg jalovog tretmana podataka poput izostanka kvalifikacijske strukture zaposlenika, nasumično i prigodno odabranih referentnih razdoblja ili tretiranja javnog sektora kao homogene cjeline. Nakon metodološkog pročišćavanja terena autor nam predočava rezultate koji su zapravo u priličnom raskoraku s medijskom slikom stanja stvari ili uvriježenom percepcijom. I zato ovo istraživanje predstavlja jedno od rijetkih važnih političkih doprinosa iz sfere akademske proizvodnje.
Navedimo neke od rezultata koji nam ocrtavaju prikladniju sliku stvarnosti. U periodu od 2003. do 2017. godine odnos plaća između javnog i privatnog sektora promijenio se na štetu javnog sektora. Iako su prosječne plaće i dalje niže u privatnom sektoru, razlika se prepolovila: s početnih 28% spustila se na 14%. Tome je najviše pridonijela stagnacija plaća u kriznom periodu od 2009. do 2015. godine, uključujući i smanjivanja u doba SDP-ove vlade 2013. i 2014. godine. Plaće u privatnom sektoru zapravo rastu još od 2011. godine. Također, valja istaknuti da rast plaća u javnom sektoru nijedne godine nije nadmašivao rast BDP-a osim u godini njegova strmoglavog pada, krizne 2009.
Zanimljivi su i rezultati usporedbe po kvalifikacijskoj strukturi zaposlenika. Kako navodi Matković, u postkriznom periodu poslovi u javnom sektoru sve više gube na financijskoj atraktivnosti. Podaci kažu da jedino radnici sa srednjom stručnom spremom imaju više plaće u javnom nego u privatnom sektoru, ali i tu se posljednjih godina jaz smanjuje. Radnici s osnovnom školom bolje prolaze u privatnom sektoru, kao i oni s visokim stupnjem obrazovanja. U njihovom je slučaju razlika na stranu privatnog sektora najizraženija. Visokoobrazovani radnici u javnom sektoru imaju 20% niže plaće. A tu pogotovo do izražaja dolazi Matkovićev metodološki naputak o ne-tretiranju javnog sektora kao homogene cjeline. Naime, visokoobrazovanim radnicima u obrazovanju i socijalnoj skrbi plaće su manje za čak 40% nego u privatnom sektoru.
Ako ovi podaci nisu dovoljan razlog za štrajk onda sam štrajk kao pojam nema previše smisla. Kao što i cjelokupno Matkovićevo istraživanje daje radnicima u prosvjeti pravo da ne koriste više opreku novac/dostojanstvo već da bez imalo srama traže dodatni novac kako bi dostojanstvenije živjeli.