Izborom nove šefice Međunarodni monetarni fond napravio je još jednu gestu prema ublažavanju svog imidža oštrog zagovornika bolnih rezova. No hoće li se ta gesta realizirati i u zaokretu politike?
Imenovanje Kristaline Georgieve za novu šeficu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u međunarodnim je medijima prozvano prekretnicom u povijesti institucije. Nakon mandata Christine Lagrade kao prve žene na čelu moćnog fonda, čini se da je MMF zainteresiran za razbijanje svakakvih staklenih stropova: Georgieva nije samo prva osoba iz zemlje koja nije članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), već je i prva osoba iz neke bivše socijalističke zemlje (Bugarske) na toj poziciji. Ima dosta ironije u tome da je bivša studentica sofijskog Višeg instituta za ekonomiju Karl Marx sada na čelu institucije koja je imala ključnu ulogu za svjetsku kapitalističku ekonomiju nakon Drugog svjetskog rata.
No još je više ironije u tome da je Kristalina Georgieva iz zemlje koja je proživjela puni udar MMF-ovih često sasvim pogrešnih prijedloga: jedna od najgorih kriza u bugarskoj povijesti, ona 1997., bila bi nezamisliva bez Fondovih sasvim promašenih prijedloga bankarske reforme. Stoga je izbor Georgieve vrlo simboličan u trenutku kada se Fond nastoji odmaknuti od svojeg imidža svjetskog financijskog policajca čija je rigidnost često tek metoda prikrivanja neefikasnosti ili čak štetnosti politika koje predlaže. Za Istočnu Europu njezino imenovanje se može činiti prekasnom gestom. Odnosi tih zemalja s MMF-om su izgubili tenziju koju su imali tijekom 1990-ih i 2000-ih, a europske integracije učinile su Bruxelles glavnim čuvarom budžetske discipline.
Zemlje poput Rumunjske, Hrvatske i Georgijevljeve Bugarske obično su slijedile konzervativne budžetske politike čak i unatoč teškoćama koje su prolazile tijekom Velike recesije. Čak ni Poljska i Mađarska, čiji su buntovnički stavovi izazvali mnogo brige zadnjih godina, nisu imale hrabrosti da značajnije dovedu u pitanje doktrinu stroge budžetske ravnoteže. Nekako je ekonomija Istoku uvijek bila manje važna u ideološkim svađama, kojima je dominiralo antiliberalno skretanje udesno, umjesto u nekom progresivnom smjeru. Stoga za Istočnu Europu imenovanje Georgieve izgleda kao posljednji pozdrav kompliciranom odnosu s Fondom koji je već polako izblijedio u sjećanju i ostao negdje u neurednim 1990-ima.
Prednosti ambivalencije
No za politiku Europske unije kao cjeline njezino imenovanje doista je važno: od osnivanja te institucije, izbor šefa MMF-a bio je europska stvar, što je posljedica neformalnog dogovora da će šefa Svjetske banke birati SAD, a MMF-a Europa. Stoga izbor direktorice govori puno ne samo o instituciji, već i o političkoj dinamici kontinenta i Unije. Georgieva je uživala snažnu potporu Francuske, čiji su predstavnici, poput Christine Lagarde i Dominiquea Strauss-Kahna, upravljali Fondom proteklih desetljeća. To joj je bila važna prednost, ne samo zbog velikog francuskog utjecaja u MMF-u, već i zbog toga što je francuski ministar financija organizirao pregovore oko nominacija.
Popis kandidata za tu poziciju izgledao je kao sažetak ključnih Unijinih ekonomskih dilema. Nakon prve faze u kojoj su ponuđene i osobe koje se protive bolnim rezovima, poput Maria Centena i Marka Carneya, tri finalista koja su ušla u zadnji krug na kraju su bili puno manje izazovne figure. Glavni konkurenti Georgieve bili su ujedno i glavni propagatori europske politike štednje: nizozemski ministar financija Jeroen Dijsselbloem i guverner finske središnje banke Olli Rehn. Iz te perspektive, moglo bi se reći da je izbor Georgieve doista korak udaljavanja od politika bolnih rezova koje dominiraju europskim političkim krajolikom. Ali riječ je o opreznom prije nego odlučnom koraku.
Georgieva je izbjegavala zauzeti jasne pozicije tijekom žestokih debata o krizi europskog državnog duga. Zadržavala je oprezni stav i eskivirala izravna pitanja, što se ne može reći za Marka Carneya ili Maria Centana. S druge strane, cijeli njezin profesionalni profil sugerira neuklopljenost u blok štednje koji je dominirao europskom politikom posljednjih godina. To se odnosi na činjenicu da je kao ekonomistica povezanija uz tradiciju ekonomije razvoja, ali i na njezin rad u Svjetskoj banci te njezinu djelatnost kao europske povjerenice za humanitarnu pomoć. Tome se pridodaje i njezin hladan, ako ne i napet odnos s centrom odlučivanja u unijskim strukturama: Junckerovom komisijom. Iako to nikada nije preraslo u otvoreni sukob, Georgieva je svakako u komisiji bila autsajder. Je li bila riječ o sukobu karaktera ili ideologija nije sasvim jasno, ali znamo da je to bio jedan od glavnih razloga za napuštanje posla u Uniji i povratak u Svjetsku banku 2017.
Ukratko, njezin profil zadržava određenu ambivalentnost koja odgovara svima: ona nikada nije bila jasan protivnik neoliberalizma, ali nikada nije bila ni u potpunosti uključena u blok koji je zagovarao bolne rezove. Ona dakle sugerira određenu nadu u MMF bez štednje, čemu su se nadale zemlje poput Italije i Portugala, a istovremeno izbjegava konfrontaciju koja bi uzbunila vladajući blok u Uniji. Na razne načine, izbor Georgieve je mehanizam da se zadrži status quo uz dopuštanje simboličkih koncesija, što je strategija koja se često primjenjuje prilikom izbora na najviše funkcije povezane s Unijom.
Obećanje blažeg MMF-a?
No tu ugodnu poziciju ambivalentnosti bit će vrlo teško zadržati jer joj predstoje neki od najtežih pregovora u povijesti Fonda: argentinska kriza i ukrajinski stand-by aranžman. Obje stvari tjeraju Fond da napusti svoje apolitičke stavove: aranžman s Ukrajinom pretpostavlja otvoreni geopolitički izbor s obzirom na ruske interese u regiji dok argentinska kriza dovodi u pitanje same razloge MMF-ova postojanja. Kredit koji je argentinski predsjednik Mauricio Macri uzeo najveći je u povijesti Fonda i postao je središnji element njegovog režima i ideologije. Stoga je kriza njegovog režima ujedno i kriza Fonda, koja dovodi u pitanje ekonomsku strategiju koju je podržavao kada se okladio na Macrija. Fond je tako ponovo do grla u političkim sukobima u zemljama kojima posuđuje i ponovno je, izgleda, na strani bolnih rezova.
To je pak u izravnoj suprotnosti sa slikom koju ta institucija želi izgraditi o sebi od krize europskog državnog duga. Za razliku od svojih europskih partnera, odnosno notorne Trojke, Fond se nastojao odmaknuti od štedljivog stava koji je često podržavao. Već 2013., tijekom grčke krize, Fond je u kontroverznoj izjavi priznao da štednja možda nije najbolje rješenje za Atenu. Studija koju je ova institucija objavila 2016. potvrdila je da mješavina neoliberalnih mjera koju je MMF najradije propisivao kao lijek lako može učiniti više štete nego koristi. Unatoč blagom tonu ovih nevoljkih priznanja krivnje, radi se o stavu koji je jako udaljen od tvrdoglavosti kojom su reagirale Europska središnja banka i Junckerova komisija.
Hoće li ova promjena u diskursu imati stvarne političke posljedice u Fondu ostaje da se vidi i to je u velikoj mjeri ključno pitanje imenovanja Georgieve. I dok je njezin izbor kompromisno rješenje, koje odražava nelagodni status quo koji dominira Unijom, postoje blage nade da bi ona doista mogla ostvariti obećanja zaokreta od bolnih rezova. Ako se to pokaže točnim, posljedice bi za zemlje Južne i Istočne Europe mogle biti znatne. Osobito se to odnosi na siromašne članice europske obitelji, poput Rumunjske, Bugarske i Hrvatske. Niz protucikličkih ekonomskih politika koje je otvorio progresivniji MMF za njih bi bile značajne. A ne-neoliberalni MMF bi ujedno predstavljao značajnu protutežu bloku štednje koji dominira Unijom.
S engleskog jezika preveo Nikola Vukobratović