Na izvanrednim parlamentarnim izborima održanim jučer na Kosovu, dosadašnje vladajuće stranke uvjerljivo su poražene. No s obzirom na rezultate njihovih politika, to je možda i najmanje iznenađenje. Dosadašnju vladu su činile tri “ratne” stranke koje vode istaknuti zapovjednici bivše Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK), a raspala se nakon što je premijer Ramush Haradinaj dobio poziv da se u svojstvu osumnjičenika odazove specijaliziranom sudu u Haagu. Ta je situacija po prvi puta omogućila izbornu pobjedu “antisistemskog” pokreta Samoopredjeljenje (Vetëvendosje!).
Radi se o neobičnoj stranci za balkanske prilike, ne zato što Vetëvendosje ne bi bila nacionalistička stranka (ona to itekako jest), nego zato što ona svoj nacionalizam ne svodi isključivo na etnički šovinizam. Radi se o pokretu koji želi znatno manji utjecaj stranih aktera u zemlji čija je suverenost još snažnije ograničena od one njezinih susjeda. Uz to, Vetëvendosje inzistira na socijalnijim politikama, zbog čega se smatra strankom ljevice. Osnovan još 1990-ih kao studentski nenasilni pokret protiv beogradskih vlasti, Vetëvendosje je u međuvremenu prerastao u najpopularniju protestnu stranku, pogotovo među mladima koji na Kosovu čine veći postotak stanovništva nego bilo gdje drugdje na kontinentu.
Protestna stranka na vlasti?
Kao pobjednik izbora, čovjek koji je već više od dvadeset godina na čelu pokreta, Albin Kurti, sada ima priliku postati premijer, ako uspije dobiti potporu parlamenta. Za to mu treba koalicija s Demokratskom ligom Kosova, još jednom strankom koja ne proizlazi iz UÇK, ali koja definitivno spada među stari establišment. Dobivanje potpore tek je, međutim, početak Kurtijevih problema. Njegova obećanja samostalnije i socijalnije politike nisu tako lako ostvariva nigdje u zemljama europske periferije, a na osiromašenom i zavisnom Kosovu još manje. Dodatni mu problem predstavlja i činjenica da je Kosovo trenutno u centru pažnje zapadnih sila.
I SAD i EU žele što prije zgotoviti dogovor između Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa koji bi omogućio euroatlantske integracije obje zemlje. Pritom to SAD, po svemu sudeći, želi izvesti uz zamjenu teritorija, a EU nekim prijelaznim rješenjima koja bi omogućila određeni utjecaj Beograda na Kosovu. Međutim, po pitanju odnosa sa susjedima, Vetëvendosje ima maksimalističke zahtjeve: kategorički se protivi svakoj autonomiji za Srbe na Kosovu i utjecaju Beograda, a još više podjeli teritorija. Nije im strano bilo ni povremeno zazivanje ujedinjenja u Veliku Albaniju, što je noćna mora ne samo susjedima nego i većem dijelu “međunarodne zajednice”.
Ono što cijelu stvar dodatno otežava je uvjerljiva pobjeda Srpske liste – koja je izravno vezana uz vlasti u Beogradu – među kosovskim Srbima. Po prvi puta, ta će stranka imati svih 10 srpskih poslanika u kosovskom parlamentu, što ujedno znači da će Beograd imati presudnu ulogu u određivanju ministra iz kvote manjina. Vetëvendosje je desetljećima kao svoj glavni slogan koristio: “Ne pregovorima – samoopredjeljenje”. Sada će biti pod snažnim pritiskom da o opsegu samostalnosti Kosova, pa i funkcioniranju vlasti, pregovaraju – i to s Beogradom. Ako pak ostanu pri ranijim stavovima, brzo će ući u sukob sa silama o čijem utjecaju na Kosovu nikakvih pregovora ne može biti.