Među čitateljima lijevih političkih sklonosti Financial Times uživa ponešto drukčiji status u odnosu na ostatak globalne poslovne štampe. Uobičajeno se smatra da na stranicama Financiala Timesa vladajuća klasa ne laže sama sebi. Drugim riječima, tamošnji urednici i novinari se ne libe preispitivati uvriježene ideološke dogme poslovnog svijeta ili upozoravati na nepovoljne trendove i nepromišljene politike. Dakako, sve u svrhu dugoročne stabilnosti kapitalističkog poretka.
Takva uloga, iskrene savjesti globalnog kapitalizma, oscilira u svojoj predanosti i rezultatima, ali je nedvojbeno dio imidža. To potvrđuje i novi projekt prikladno nazvan: Nova agenda. Radi se o profiliranju drukčijeg novinarskog pristupa ekonomiji i politici čiji cilj nisu samo vjerodostojno izvještavanje i uvjerljive analize. U Financial Timesu su zamislili da budu vodič (prvenstveno kapitalistima) prema “novoj normalnosti”. Trenutnu političko-ekonomsku situaciju karakterizaju kao obilježenu raznim poremećajima i fragmentacijom. A kao protulijek navode i promoviraju drukčiji tip ponašanja kompanija. Nije više dovoljno samo stvarati profit: nužno je stvarati profit sa (širom) svrhom.
Poslovanje sa svrhom
Kompanije su se, tvrde u Financial Timesu, proteklih desetljeća ponašale krajnje uskogrudno. Isključivi ciljevi su bili maksimizacija profita i isplata visokih dividendi dioničarima. Financial Times, naravno, ne osporava te ciljeve, smatra ih nužnima, ali ne i dovoljnima za dugoročnu opstojnost. Naime, kao što vidimo u političkim odjecima posljednjih godina: prerizični su. A da bi se taj rizik smanjio, kompanije ne bi trebale u obzir uzimati samo neposredne i kratkoročne interese dioničara (shareholders) već i interese svih sudionika (stakeholders): od radnika preko kupaca do same planete. Uzimajući u obzir cijeli socijalni metabolizam, vjeruju u FT-u, kompanije će raditi i u vlastitom, dugoročnom interesu.
Nova misija FT-a očito je potaknuta prošlomjesečnom izjavom Business Roundtable-a, najutjecajnijeg udruženja američkih kapitalista. Njihova “izjava o svrsi korporacije” zagovara promjenu u upravljanju korporacijama: ne više isključivo u interesu dioničara već i u širem (društvenom) interesu. I zasnovanu na dužim vremenskim rokovima, a ne na kvartalnim izvještajima. Lijevi su kritičari izjavu prokazali kao licemjernu i reklamnu, ali sama potreba američkog kapitala da se na taj način obrati javnosti očito nešto govori o političkom i ekonomskom trenutku u kojem se nalazimo.
Financial Times je krenuo u razradu te nove “svrhe” poslovanja i zasad nam nudi šest tekstova na čitanje. I svi su dostupni, ne zahtijevaju pretplatu. Dva se izravno bave pitanjima “spašavanja kapitalizma od sebe samog” koja su načeli američki kapitalisti u svojoj izjavi, dok se preostali bave političkom snagom liberalizma, novim izazovima koji stoje pred centralnim bankama, poreznim politikama u svrhu redistribucije bogatstva i odgovornim reklamiranjem na društvenim mrežama i platformama. Ti bi članci trebali pomoći vlasnicima kompanija i menadžerima da sagledaju širu sliku i da poslovanju pridodaju i društvenu svrhu koja će im zauzvrat osigurati dugoročnu političku i ekonomsku stabilnost.
Planiranje kapitalizma
Ovakvi i slični pokušaji dugoročnijeg “planiranja” ekonomije i uspostave kolektivnog interesa različitih jedinica i frakcija kapitala, nisu novost u povijesti kapitalizma. Svaku relevantniju krizu pratili su slični glasovi: bilo da se radilo o ekonomistima, političarima ili samim kapitalistima. No rijetko su ti glasovi bili efektivni kad nije bilo pritiska odozdo. Kako se osloniti na svijest i savjest pojedinih vlasnika kapitala? Zašto bi se oni odlučivali na više poreze, više plaće i različite restrikcije u svrhu ublažavanje klimatskih promjena sami od sebe? I otkad se to poslovne odluke zasnivaju na moralu ili socijalnoj svijesti vlasnika kapitala? Ne uvjetuju li ih konkurentski pritisci? Ili oni radnički?
Zamislimo i krajnje nezamislivi scenarij da američki poslodavci samoinicijativno i uz zajednički dogovor uvedu tu dodatnu “svrhu” u vlastito poslovanje. Za očekivati je da će veliki broj kompanija izloženih stranoj konkurenciju vjerojatno propasti zbog viših troškova poslovanja. Tome se može, dakako, doskočiti različitim državnim subvencijama. No, neće li se onda pobuniti kompanije koje ne dobivaju subvencije? Drugim riječima, uvođenje “svrhe” u poslovanje samo će rearanžirati različite interese pojedinih frakcija i jedinica kapitala. Država, taj imaginarni kolektivni kapitalist, uvijek nastoji balansirati između tih interesa: monetarnim, tarifnim, poreznim i subvencijskim politikama. I taj “balans” uvijek naginje na stranu pojedinih frakcija ili ekonomskih sektora.
Svrha koja nadilazi kratkoročne profite nije, dakle, ništa novo. Radi se zapravo o drugom imenu za socijaldemokratske politike 20. stoljeća. Međutim, kao što smo napomenuli, ključni okidač za njihovu implementaciju bilo je organizirano radništvo. Kao i alternativa koja je postojala na Istoku, ma što o njoj mislili. Danas je stupanj organiziranosti radništva na rekordno niskim granama. Iako pomaka ima, čak i na američkom tlu, javlja upravo Financial Times. Ono što prilično plaši jest da se buržoaska štampa usuđuje postavljati radikalnija pitanja nego, recimo, sindikati. Međutim, to nudi i nadu: ako je društveno prihvatljivo i politički uvjerljivo preispitivati smjer kojim ide kapitalizam, onda nismo daleko od toga da ponovo postane prihvatljivo i uvjerljivo preispitivati sam kapitalizam.