Cevdet Ayaz danima je držan obješen za strop, vezanih ruku, nogu i očiju, na način koji mu čini najveću moguću tjelesnu nelagodu. Kada to nije bilo dovoljno golog su ga polijevali hladnom vodom, a zatim prikapčali elektrode na genitalije. To je samo dio standardnog repertoara mučenja koji je, prema presudama Europskog suda za ljudska prava, turska policija rutinski koristila u kurdskom istoku zemlje protiv svojih kurdskih političkih protivnika, uključujući izabrane dužnosnike. Danas se Cevdet opet nalazi u turskom zatvoru za političke zatvorenike, gdje postoji opravdana sumnja da je ponovno izložen najgorim oblicima torture. No turske vlasti nisu jedine odgovorne za ovaj zločin.
Ključnu ulogu u njegovoj aktualnoj nesreći odigrala je država Srbija, koja ga je 25. decembra 2017., unatoč presudama za mučenje, izručila nazad mučiteljima. Time je Srbija prekršila ne samo međunarodne konvencije koje ju obavezuju, već i vlastite zakone i Ustav, ustvrdili su jučer na konferenciji za medije predstavnici Beogradskog centra za ljudska prava. Slično je zaključio i Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture koji je Srbiji naložio da u roku koji istječe za dva mjeseca prezentira dokaze na temelju kojih je procijenila da Ayaz neće biti mučen. Ali taj kratak rok ne čini zaplet ništa napetijim. Država Srbija, već je sad izvjesno, nema što prezentirati. Ona je čovjeka izručila na mučenje iako je time, prema međunarodnim i vlastitim zakonima, postala suučesnik u zločinu.
Lažiranje stanja
Zašto i s kojom svrhom? Pod snažnim pritiskom turske države-mučiteljice, zaključuju branitelji optuženog, ali i organizacije za ljudska prava. Sličnom je pritisku uostalom u više navrata bila izložena i Hrvatska, koja je na temelju političkih optužnica zatvarala ljevičare iz Turske – zemlje koja je uvjerljivi svjetski rekorder po relativnom broju političkih zatvorenika – a koji su prolazili kroz Hrvatsku. Zločin izručenja na mučenje za dlaku je izbjegnut u mnogim od tih hrvatskih slučajeva tek intenzivnom aktivnošću zaštitnika ljudskih prava. Predstavnici srpske države su, doduše, nastojali ponuditi neuvjerljivo objašnjenje kako su upozorenja stigla kasno, no sudska dokumentacija, argumentiraju branitelji, jasno pokazuje suprotno.
Naime, sudovi i ministrica su u više navrata lažno prezentirali situaciju, tvrdeći između ostalog kako je Ayaz već izručen u trenutku kada je još bio u Srbiji. Da stvar bude apsurdnija, Ayaz je u Srbiji bio u prolazu, na putu prema Zapadu gdje bi, poput stotina tisuća drugih Kurda u sličnoj situaciji, gotovo sigurno dobio azil. Osim toga, u Srbiju je ušao legalno, a tjeralica je raspisana tek nakon njegovog ulaska u zemlju. To sugerira da Srbija, baš poput Hrvatske, dijeli podatke s Turskom te toj zemlji, kao notornoj kršiteljici ljudskih prava, omogućava da progoni svoje političke protivnike čim uđu u zemlje u kojima ni međunarodne konvencije ni domaći zakoni ne spašavaju žrtve od izručenja mučiteljima ili barem uhićenja na temelju političkih tjeralica.
Prema rješenju UN-ovog komiteta, Srbija bi Ayazu sada trebala isplatiti odštetu. Njemu ona dakako neće ništa značiti, jer je već dio ogromne vojske od nekoliko stotina tisuća političkih zatvorenika koje turska država drži u nehumanim uvjetima.