politika
Hrvatska
tema

Predsjednica čeka u ofsajdu

Foto: AFP / Andrej Isaković

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još nije obznanila kandidaturu za predstojeće predsjedničke izbore, ali političko-nogometno podzemlje i nadzemlje uvelike priprema teren za taj čin. I to onaj poljudski.

Neizvjesna kandidatura Kolinde Grabar-Kitarović za drugi predsjednički mandat još uvijek predstavlja najpikantniju misteriju predstojećih izbora u ovoj ne baš ranoj predfazi. Raspetljalo se nedavno oko Zorana Milanovića, i zna se kako su se tako visoko probili Mislav Kolakušić i Miroslav Škoro. No aktualna predsjednica RH i dalje se drži diskretno, iz više poznatih razloga. Tiču se neraščišćenih odnosa u stranci koje je lično poremetila nizom diletantskih poteza, kao i poremećenog joj odnosa s ekstremnom etnodesnicom, ali s kojom je njezina sljubljenost nekoć bila jednim od hitova navedenog diletantizma.

Imajući u vidu sva potencijalna strateška uporišta koja je iskompromitirala, gledano naprosto kroz optiku političkog tržišta, pitanje je na koju specifičniju kartu više uopće može zaigrati. Pritom je sam njezin te vladajući HDZ od europarlamentarnih izbora u procesu koji analitičari opisuju i kao slobodan pad. Stranci bi stoga itekako značilo da makar u predsjedničko-kandidatskom nadmetanju zađe konačno u mirniji period. A kad se čovjek pokuša sjetiti nekog politkapitala hrvatske predsjednice, pa barem naizglednog i tek uvjetno iskoristivog, teško da mu neće na pamet doći Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji prošlog ljeta, i nogomet plus KGK generalno.

Kapital iz Rusije

Mnogima od onih koji su za nju glasali prvi put, neokrznut je ostao pozitivan stav o predsjedničinoj ulozi najvatrenije navijačice. Oprostit će joj u ime stranačkog interesa, ako se kandidira, i ono što dio njih inače ne bi s mačističkih pozicija odmjeravanja njezina ženstva u slavljeničkoj muškoj svlačionici. Ostala je navodno rado viđena na reprezentativnim utakmicama ovog proljeća – kako domaćim, tako i gostujućim – dakako u već obaveznom dresu nacionalnog tima. Možda nije stekla popularnost kao u Keniji, gdje je njezino ime lani bila treća najguglanija riječ, ali se najsvetijim dresom unekoliko zamaskirala od političko-suicidalnih gafova koje u međuvremenu nije prestajala producirati. Štoviše, dojam je da značajan dio svoje političke energije odvaja upravo na nogomet, te se dade pretpostaviti kako će istu drukersku pojavnost forsirati jednako u nastavku ove godine, a potkraj koje bi se imao održati bar prvi krug izbora.

Kako pak Grabar Kitarović drži do prelamanja šire tematike kroz nogometnu prizmu, pokazao je prošle godine njezin intervju za jedan strani medij. U njemu je uzela prizivati čak i nacionalnu ekonomsku renesansu na valu ruskog uspjeha hrvatske reprezentacije, po uzoru na Irsku “kada je Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. dalo zamah Keltskom tigru”. No ispast će da se ne razumije ni u povijest ekonomije, niti nogometa, pri čemu je dobro znano da oduvijek ima jednako problematične savjetnike.

Jer, rođenje ekonomskog fenomena nazvanog Keltskim tigrom, što god mislili o njemu, u pravilu se navodi uz 1995. godinu, dakle najmanje šest mjeseci nakon Svjetskog prvenstva u SAD-u. Irska je tamo 1994. ušla među 16 najboljih reprezentacija i napustila Ameriku s dva poraza i po jednom pobjedom i remijem, što uopće nije loše, no potrebno je valjda biti ozbiljno politički indolentan da bi se višegodišnji privredni rast s dvocifrenom stopom objasnio primarno time. Ipak, naša frenetična navijačica tjera dalje po svom, odvažujući se premijerno i na kritičku analizu igre hrvatskih reprezentativaca. Na koncu najavljuje svoj odlazak na iduće Svjetsko prvenstvo, godine 2022. u Kataru, premda ne znamo točno s kojeg bi to radnog mjesta htjela poduzeti.

Na stranu sad činjenica da još manje možemo znati hoće li se Hrvatska prije toga plasirati u Katar, ili nam se predsjednica navukla na nogomet kao takav. Ali nogomet koji joj je tako mnogo dao, stigao je Kolindi Grabar Kitarović usput i zaprijetiti, jer u tom je kontekstu također upala u besprizorno društvo, a ne samo u onom općepolitičkom. Riječ je dabome o njezinu privatnom prijateljstvu sa Zdravkom Mamićem, danas bjeguncem od hrvatskog pravosuđa u Bosni i Hercegovini. I ta relacija postala je za nju veoma rizična, s obzirom na škripac u koji je zapao Mamić, premda je glavnina njegove kriminogene mašinerije još u pogonu.

U iščekivanju raspleta oko predsjedničine ipak očekivane kandidature, te pokrajnjih repova koji za njom vitlaju, zbog svega navedenog uputno je obratiti pažnju na aktualna nogometno-politička zbivanja. Ono o čemu se u medijima ne govori, ali se u javnosti priča, veza je između njene karijere i pokušaja Hrvatskog nogometnog saveza da organizira nastup reprezentacije na Poljudu već najesen. Predsjednici je do izbora u biti ostala samo jedna sigurna navijačka promocija ispred domaće publike.

Poljudska pozornica

Ulozi nisu tajna: njoj je to izuzetna prilika da zablista, ali Split i Dalmacija nisu ambijent u kojem se sama reprezentacija pod utjecajem Zdravka Mamića osjeća voljeno, naprotiv. Po svemu sudeći, zato je HDZ preko saveza poduzeo sve da aranžira taj susret s, konkretno, Mađarskom. Računajući pritom i medije, i lokalne njegove političare, i opozicijske sekundante, i malu armiju specijalaca koja je osiguravala gerilski tradicionalno sumnjiva brda oko Omiša na nedavnoj revijalnoj utakmici hrvatske reprezentacije s tamošnjim niželigašem. Ali najveća akcija u okviru tog projekta izvedena je proteklih tjedana prema vodstvu splitskog Hajduka kao dugogodišnjeg žarišta otpora protiv uzurpiranog domaćeg nogometa i pripadajuće mu natjecateljske organizacije. Potonja narodna vrijednost ugrabljena je zbog naročite političke težine koju posjeduje, i ništa manje zbog obilnog profita iz liferovanja igrača na globalnom tržištu.

Praktično je nemoguće drukčije objasniti silnu poduzetnost koja je najednom spopala sve ovlaštene i prinadležne faktore u tom miljeu. Domaćinstvo reprezentacije na Hajdukovu stadionu ističe se kao urgentna potreba od nacionalnog interesa, iako Hrvatska sve izrazitije puca i mimo šavova – politički, ekonomski, socijalno, infrastrukturno, ekološki, demografski. I stranačka mobilizacija zaista je već postigla rezultat, jer su pred njom popustili dotad jogunasti splitski gradski oci, pa i nova uprava Hajduka. Kontekst je naglašeno karikaturalan, dok se tvrdi da je nogometni savez pristao na krupne političke ustupke Hajduku.

Splitski klub već dugo od cinične države i HNS-a uzaludno traži natjecateljsku i organizacijsku te financijsku transparentnost i zakonito djelovanje. HNS mu ni ovaj put ne garantira ništa od toga, mada obje strane žele ostaviti suprotan utisak. No baš zato će uspjeti u kreiranju novih napetosti od periferije spram centra zemlje, a sve za račun predsjedničke kampanje. Budući da iza Hajduka stoji demokratizacijski pokret s desecima tisuća članova koji biraju Nadzorni odbor, evidentno naglo odmetanje vrhuške od baze – iz privatnih motiva preuzimanja utjecaja – neće proći bez traume s neizvjesnim krajnjim efektima puča. Povrh svega Nadzorni odbor ovih dana pokazuje upadljivo nesnalaženje i nedoraslost iskušenjima kojima je podvrgnut. 

Prva žrtva ove individualno-navijačke akcije mogao bi tako biti masovni navijački pokret koji predstavlja svojevrstan politički incident. Tom avangardnom modelu o glavi sad radi i uprava kluba s novim polugama moći u rukama, zahvaljujući instant-paktu s HDZ-om, a posredstvom HNS-a. Ujedno je to priča o demokraciji u Hrvatskoj, gdje se izrazito neravnopravno ogledaju dva radikalno suprostavljena pristupa upravljanju dobrima najšire zajednice. A poklonici su Hajduka uznastojali izmijeniti paradigmu odlučivanja na takav način da je postajalo sve vidnije kako se to u krajnjem uopće ne mora i ne treba odnositi samo na nogomet.

I dok predsjednica šalje poruke oduševljenja novom situacijom, nasuprot svojim ranijim iskazima, svjedočimo uvodu u nesagledivu štetu koja će gotovo sigurno uslijediti. S gledišta HDZ-a i HNS-a, bit će to dvostruka pobjeda: nad stranačkom opozicijom, kao i najzrelijom sportsko-političkom alternativom u zemlji. Nikakva cijena za taj vrhunski cilj očito nije više u pitanju. Iza trijumfa ostat će im u budućnosti nesmetana pustoš, a ovaj put svakako, u nogometnom žargonu parafrazirano, i manje od igre.