Sada smo zaista čuli sve! Investitori, a.k.a. kapitalisti, koji kontroliraju 34 bilijuna američkih dolara kapitala i koji su odgovorni za gotovo polovicu globalnih investicija “zahtijevaju” od vlada 20 najvećih svjetskih ekonomija (G20) hitnu akciju na polju klimatskih promjena. Investitori, točnije njih 477, ugledalo se na obespravljene građane te su u dobro poznatoj nam praksi kapitala da se adaptira, da bude fleksibilan – poslali otvoreno pismo, mogli bismo čak reći i apel (sic!) vladama da poduzmu hitne i odlučne akcije potrebne za realizaciju odredbi Pariškog sporazuma. Investitori prigovaraju vladama nedostatak ambicije da se – implicira se – spore državne birokracije uhvate snažnije u koštac s problemom. Taj “nedostatak ambicije izazvao je veliku zabrinutost kod investitora”. Pismo još uvijek nije javno dostupno, no ustupljeno je novinarima Reutersa, a pripremljeno je za G20 summit koji se ovih dana održava u Japanu. No, zna se otprilike kakva je to ambicija koju investitori traže od država: učvrstiti pariške odredbe, zatvoriti sve elektrane na ugljen, dokinuti sve subvencije na ugljen do dogovorenih rokova i, najduhovitije – odrediti veću cijenu ugljika do 2020. – te “poboljšajte financijsko izvještavanje vezano za klimu”.
Čini li se to vama dovoljno ambiciozno od poduzetnika koji kontroliraju čak polovicu svjetskih investicija? Ambiciozno bi bilo kazati, u redu, mi kapitalisti osobno smo odgovorni za nastalo stanje, mi investitori prihvaćamo svoju društvenu odgovornost za ovu krizu i pristajemo na klimatski porez. Pritom, jasno je iz zahtjeva, oni bi još subvencija – na cijenu ugljika – u vidu famoznih ugljikovih bodova. Dok je te tzv. šeme trgovanja stakleničkim emisijama, obrata u klimatskim promjenama biti neće, jer te “šeme” tek pretaču emisije iz EU u ne-EU zemlje. Ovaj se kauzalitet ne može dodatno pojednostaviti, ovo je osnova obrata klimatskih promjena na razini matematičke operacije zbrajanja: dva i dva naime, nisu jedanaest, već četiri. Podsjetimo samo da je Exxon upravo na sudu u New Yorku jer su 40 godina skrivali frapantno točna izvješća o utjecaju fosilnih goriva na klimu. Možda je stoga ovo pismo 447 kapitalista još jedan PR štos kako bi se prikazali nevinima na prijekom sudu javnog mnijenja?
“Svaka kriza je prilika”
Blagonakloni novinari, zadovoljni su činjenicom što su investitori, eto, sami od sebe, počeli povlačiti investicije iz fosilnih goriva. No, nemajte iluzija, nisu to učinili iz etičkih, ekoloških, društvenih razloga ili “majndfulnesa” kojeg u posljednje vrijeme promoviraju kao svoj pasivni novo-religijski, nju-ejđ odgovor na društvenu krizu koju su sami proizveli, a sad joj ne znaju doskočiti. Ne, učinili su to dosljedno, po profitnoj logici. Rizici ulaganja u fosilna goriva postali su naime previsoki, profitna marža je pala, a moguće kazne veće su no ranije (ipak, daleko od dovoljnih).
Nisu investitori sami došli do toga. Pomaže im u tome također ista ona tobože troma državna birokracija koja također, mogli bismo reći, apelira na investitore – da inoviranje i investiranje u obnovljive izvore energije ne promatraju kao nešto krizno već kao priliku. Logika je dakle i dalje ista, “svaka kriza je prilika”.
Zaista, Europska komisija više energije troši na to kako da oblikuje svoj diskurs, odnosno “pazi što će reći” nego što se bavi konkretnim realizacijama Pariškog sporazuma. Lingvisti Sapir i Whorf bi bili zadovoljni, jer u klimatskim promjenama u Europskoj uniji, jezik definitivno oblikuje našu stvarnost. Tako je primjerice prošli tjedan EK “opalila” packu svim zemljama članicama, ali diskursom kojeg primjerice hrvatski novinari uopće nisu razumjeli. Pazeći na svaku riječ EK je kazala da su integrirani klimatsko-energetski planovi zemalja članica “izvrsni”, i da su zemlje odradile “fantastičan” posao. Međutim, to je samo PR. Kad se pogleda ispod podnaslova i prve rečenice, postaje jasno da osim Španjolske i Francuske niti jedna druga zemlja nije uspjela uopće osmisliti plan koji bi osigurao realizaciju odredbi Pariškog sporazuma do 2050. godine. Te smo planove i njihove greške već pokrili u tekstovima “Hrvatski integrirani sram” i “Europski integrirani sram”.
Tko tu koga…?
Razumljivo je da zemlje istočne Europe nemaju adekvatne integrirane planove, nama tehnologija potrebna za energetsku tranziciju nije dostupna. Štoviše, banke u zapadnoeuropskom vlasništvu ne dopuštaju nam niti industrijske kredite uz pomoć kojih bismo to mogli razviti, a stranke na vlasti natječaje oblikuju kako bi zadovoljile sposobnosti svojih kadrova, koje su uglavnom ispod državnog prosjeka. Dok se sukob istoka i zapada EU po pitanju energetske tranzicije u mejnstrim medijima svodi na zapadnjačku prosvijetljenost i našu balkansku zaostalost, zapravo se radi o tome da Istok, dakle mi, postavlja na političku agendu imperativ socijalne pravednosti te tranzicije, kao što svjesni svojih ekonomskih ograničenja odbijamo pristati na konkretan datum prelaska na ekonomiju s nula stakleničkih emisija jer pristati sada na datum te i dalje nemati nužnu tehnologiju znači kasnije plaćati ogromne penale EK zbog neuspjeha – baš kao što se trenutno događa s neriješenim pitanjem otpada.
S druge strane, zapad EU ignorira realno stanje stvari te i dalje pazi na svoje profitne marže koje njihove banke ubiru na Balkanu. Ne dozvoljavaju nam industrijske kredite jer je za njih rizik investicija na Balkanu jednostavno previsok. Stoga grčke, poljske i mađarske investicije u ugljen nisu pitanje zaostalosti, već političko pitanje ekonomske ravnopravnosti i njene distribucije u EU. Grčka, primjerice, nema nikakve šanse solarizirati svu svoju mrežu, iako im sunca ne fali, ali je prokleto siromašna. A EU, kao što dobro znamo, u tome joj žestoko odmaže. Grčki put je put Balkana. Na kraju ostaje samo još jedno pitanje. Razumljivo je zašto istočne članice ne uspijevaju uskladiti svoje integrirane planove s Pariškim sporazumom, no koji je točno njemački, danski, finski, nizozemski, belgijski, itd. problem? Zašto su njihovi integrirani planovi podbacili jednako kao i naši?