Premda su na rasporedu za nekih pola godina, predsjednički su izbori centralna tema proteklih tjedana u Hrvatskoj. Netom nakon uspješnog iskoraka na euroizborima svoju kandidaturu je najavio sudac Mislav Kolakušić, zatim su špekulacije o kandidaturi potvrdili Zoran Milanović i Miroslav Škoro, a sve je bilo dodatno premazano odgađanjem trenutne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da potvrdi odluku o ulasku u borbu za drugi mandat.
Najviše je medijske pažnje izvukla Škorina objava kandidature, pogotovo njegov zahtjev za povećanjem predsjedničkih ovlasti koje su sada mahom ceremonijalne prirode. Zbog tih zahtjeva i želje da bude “neposredan” predstavnik naroda uspoređivan je s Napoleonom i Aleksandrom Karađorđevićem. Tim su poredbama bili skloniji oni s antipopulističkim refleksom, dok su oni koji političku ozbiljnost tretiraju kriterijima PR firmi bili oduševljeni njegovom profesionalnošću i jezgrovitim zahtjevima.
Iako se medijski primirio nakon euroizbora, Kolakušić je bio na sličnom tragu sa svojim nastupima. Promoviranje “koalicije s narodom” protiv odnarođenih političkih elita temeljna je formula njegove, uvjetno rečeno, politike. Predsjednički izbori po prirodi stvari individualiziraju politiku pa je na tom tragu svoju kampanju zamislio i bivši premijer Zoran Milanović kojemu je slogan: predsjednik s karakterom. Dakle, izaberite mene jer imam karakter, kakav bio da bio, ostali su pijuni ovih ili onih pozadinskih sila.
Frustracija, a ne volja
Dakle, sve se tu vrti oko integriteta ili karaktera pojedinca, njegove sposobnosti da kanalizira mitsku “narodnu volju”. Ponavljamo, stvar je u takvoj političkoj utrci nužno individualizirana, ali problem su neke implikacije koje se šire dalje od samih predsjedničkih izbora i sugeriraju specifičnu političku tektoniku. Tako se ovih dana u medijima često promovirala ideja po kojoj su predsjednički izbori “najdemokratskiji” od svih izbora jer se na njima bira konkretna osoba. Riječ je o prilično opasnoj i suludoj ideji iz nekoliko razloga.
Prvo, zasniva se na ideji povjerenja u svakodnevnim ljudskim odnosima. Ako nekoga poznaješ i osobno ti se obvezao za nešto, veći su izgledi za realizaciju dogovora ili plana. Međutim, zaboravlja se da su ovom slučaju odnosi moći specifični i da osim tebe i predsjednika postoji još četiri milijuna ljudi kojih se vaš “dogovor” tiče. Također, neobično je toliki stupanj demokratičnosti pripisivati izborima kojima se vladanje daje u ruke jednoj osobi. I zašto bi ta jedna osoba bila “demokratičnija” od stranke ili organizacije koja može, barem načelno, posredovati različite interese i pozicije.
Zbog svih ovih pitanja su i smanjene ovlasti predsjednika. Povećava se stupanj autokracije, a ne demokracije. Ipak, može se razabrati zašto trenutno stanje političkih stranaka provocira ljude da izravan izbor vide kao demokratičniji. No, ono što daje auru dodatne demokratičnosti ovim izborima nije zapravo izravan izbor konkretnog kandidata već upravo ograničene ovlasti predsjednika. Birači se lakše identificiraju s predsjedničkim kandidatima jer su i oni sami bez ikakvih političkih ovlasti osim povremenog izlaska na biralište.
I zato i dobro prolaze zahtjevi kandidata za većim ovlastima. Ti zahtjevi zgodno kanaliziraju frustraciju i bijes. Oni zapravo parazitiraju na nemoći građana kojima je sustavno uskraćena politička participacija. Izražavanjem podrške kandidatu koji traži veće ovlasti oni traže disperziju političke moći. I tu zasigurno ima kontradiktornih pozadinskih stavova, naprednih i nazadnih: od prava da tuku migrante do prava za sudjelovanjem u odlučivanju na radnom mjestu. U tom bazenu narodnih frustracija leži prevaga na ovim izborima, a ne u narodnoj volji. Uz pretpostavku da će stranačka pripadnost i političko-ideološka lojalnost odraditi svoje. Ali ključne glasove će odnijeti oni koji se uvjerljivije postave kao kanal za izražavanje frustracija trenutnom političkom scenom i njenim okvirom.