politika
tema

ISIS u regiji: opasnosti i odgovornosti

Foto: AFP / Armend Nimani / Antiislamistička racija na Kosovu

Političke elite u regiji su eskalaciju sukoba na Bliskom Istoku popratile dvjema reakcijama – konfuznim, ali bezuvjetnim pridruživanjem koaliciji protiv ISIS-a i policijskom potragom za simpatizerima i regrutima Islamske države na svom teritoriju. Pritom iz političkog i medijskog fokusa nestaje preispitivanje uloge Zapada, kako u samom bliskoistočnom sukobu, tako i u geopolitičkoj i ekonomskoj dinamici regije. 

U opuštenoj atmosferi otvorene sjednice hrvatske vlade 26. srpnja 2012. godine jedna je odluka izazvala osobito veselje i smijeh. Radilo se o “donaciji oružja” iz zaliha Hrvatske vojske Sjedinjenim Američkim Državama. S obzirom na nesrazmjere u vojnim silama SAD-a i RH, odluka je izazvala podsmijehe i izvan vlade, a službeno objašnjenje kako se radi o oružju kojeg Hrvatska ima “previše” nije pomoglo stišati zbunjene upite i različita nagađanja. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić odlučno je negirala da je oružje namijenjeno sirijskoj opoziciji i to s dobrim razlogom. Naime, takva bi tajna donacija bila ilegalna ne samo po domaćim zakonima, već i s obzirom na međunarodne zabrane naoružavanja sukobljenih strana u Sirijskom ratu.

Unatoč tome, nekoliko činjenica snažno sugerira kako je upravo Sirija bila destinacija doniranog oružja. Naime, Hrvatska se neposredno prije angažirala u sankcijama protiv vlade Bašara al-Asada, naložila Industriji nafte (INA) da se povuče iz zemlje, sudjelovala na konferenciji “Prijatelja Sirije”, a ubrzo i priznala sirijsku opoziciju kao “službenog predstavnika sirijskog naroda”. Nadalje, u drugom sukobu koji je okupirao pažnju svjetske javnosti – onom u Ukrajini – Hrvatska je ponovno “donirala” svoju opremu “iz otpisa”, uz istu tajnovitost. U Siriji, bez obzira na tvrdnje MVP-a, oružje proizvedeno u Hrvatskoj ili iz hrvatskih zaliha opetovano je “iskrsavalo” kod boraca islamističkih grupa. Naposljetku, gotovo identičan scenarij onom iz 2012. (iako nikad više na javnoj sjednici) ponovljen je i ove godine kada su slične donacije počele odlaziti u sasvim drugom smjeru, prema Kurdskoj regionalnoj vladi u Iraku. Osim toga, slični su zahtjevi, nedavno je objavljeno, stigli i Bosni i Hercegovini.

Iako su napisi u domaćim i stranim medijima opetovano demantirali demantije iz vlade vezane uz transfere oružja, bilo bi nepošteno tvrditi kako je vlada RH bila osobito entuzijastična oko svog sudjelovanja u međunarodnim sukobima. To se osobito dobro vidjelo prilikom nedavnog samita NATO-a u Walesu na kojem je proglašeno formiranje “koalicije” protiv Islamske države, organizacije poznate po engleskom akronimu ranijeg naziva ISIS. Za vrijeme samita domaći su novinari uporno salijetali predsjednika Ivu Josipovića i ministra obrane Antu Kotromanovića novinarski legitimnim pitanjima o sudjelovanju Hrvatske u akcijama “koalicije”, te detaljima i tijeku dogovora. No, odgovori najviših dužnosnika bili su prilično konfuzni, ako već nisu bili potpuno proturječni, i pokazivali su visoku razinu neupućenosti u tijek samita na kojem navodno ravnopravno sudjeluju. Iako su istodobne tvrdnje kako je Hrvatska “saveznička” zemlja i očito nepoznavanje ili nerazumijevanje tema i odluka koje su se tobože donosile na samitu davale dovoljno materijala za sarkastične komentare, bilo bi pogrešno ograničiti se samo na kritiku (vanjsko)političkog amaterizma domaće političke elite.

Sigurna oklada?

Naime, između potvrda, negiranja, reinterpretiranja i unakrsnog ispravljanja MVP-a, premijera, predsjednika i Ministarstva obrane jedna je tvrdnja bila konstanta – ona kako će RH djelovati u skladu sa svojim obavezama. Uvrštavanje i ostalih zemalja regije na popis sudionica “koalicije” pokazuje slično razumijevanje “obaveza” i “odgovornosti”. Posebno je pri tome ilustrativan primjer srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji je, u nemogućnosti da prisustvuje samitu NATO-a, sudjelovanje svoje zemlje u “koaliciji” odlučio objaviti predajom pisma za Baracka Obamu u američkoj ambasadi u Beogradu. No, različito od ciničnih kalkulacija moći, utjecaja i ekonomskih interesa koje inače potiču sile da pokreću vojne intervencije, domaće su političke elite po svemu sudeći motivirane prije svega uvjerenjem kako njihova vlastita sigurnost i pripadnost “Zapadu” ovisi o pokazanoj predanosti vanjskopolitičkim avanturama onog što nazivaju “međunarodnom zajednicom”. Radi se dakle o navodno “sigurnoj okladi” domaćih elita koja se temelji na apsolutnom uvjerenje kako u nepogrešivost strategija “Zapada”, tako i u njegovu svemoć. No upravo spomenuti sukobi izazivaju sumnju u smjer “pobjedničkog vlaka” na koji se lokalni državnici pokušavaju ukrcati više iz uvjerenja u pozitivne učinke u učvršćivanju stabilnosti vlastite pozicije, nego iz želje za aktivnim sudjelovanjem u međunarodnoj politici.

Naime, između dubioza vezanih uz ranije spomenutu duhovitu sjednicu vlade RH i dubioza oko sudjelovanja zemalja regije u “koaliciji”, malo je prostora ostalo za razumijevanje kako se, iako je geografski prostor uglavnom ostao isti (Sirija), sukob u međuvremenu zapravo dramatično promijenio. Dok je dobar dio 2012. protjecao u dubokom uvjerenju kako je smjena režima Bašara al-Asada Sirijskim nacionalnim vijećem smještenim u Istanbulu (odnosno ponavljanje libijskog scenarija) samo pitanje vremena, u aktualnom ratu protiv terorizma u Siriji niti jedan od dva ranija aktera više ne igra ključnu ulogu. To je posljedica prije svega kolapsa “libijske strategije” čiji je konačni poraz postao sasvim očit tijekom mirovne konferencije “Geneva II” početkom ove godine. Konferencija je naime djelovala po već tada nepotpunoj pretpostavci kako se sukob odvija između vlade i “opozicije” dok dijelovi samostalnijih islamističkih snaga, kao i kurdske organizacije, koji su već vojno kontrolirali znatan dio zemlje, nisu uopće razmatrani kao mogući sudionici razgovora o budućnosti zemlje. Naposljetku, kako su se jedine dvije sirijske sudionice konferencije vojno našle u pat-poziciji, obje su, zajedno sa svojim stranim zaštitnicima, zaključile kako je nastavak sukoba jednostavnije rješenje od pokušavanja pronalaska kompromisa.

No privremeno odustajanje stranih faktora od nametanja brzih rješenja nije “zamrznulo” sukob, već je ubrzalo raspad labavog saveza “opozicije” i prelazak dijela njezinih snaga (zajedno s doniranim oružjem) novom faktoru koji će svijet ubrzo prepoznati kao ISIS, što je proces za koji je i Sirijsko nacionalno vijeće optužilo SAD i njegovu postženevsku pasivnost. Nije nužno na ovom mjestu ulaziti u detalje uspona ISIS-a koji su već dobro razjašnjeni drugdje1, pa ilustrirajmo samo trenutnu razinu konfuzije na terenu. U najavi angažmana “koalicije” u Iraku i Siriji kao jedan od saveznika apostrofirana je i sada sasvim oslabljena “sirijska opozicija”, no njezini su ostaci brzo nakon toga sklopili dogovor o nenapadanju s ISIS-om inzistirajući pritom da njihov glavni neprijatelj još uvijek režim al-Asada. SAD i dalje planira rušenje al-Asada ali istodobno odbija napadati njegove snage koje se također bore protiv ISIS-a i time, mnogi primjećuju, zapravo osnažuje njegovu poziciju. U Iraku, mnoge zapadne zemlje naoružavaju “iračku” vojsku u čijim redovima se bore i snage Irana, inače glavnog regionalnog suparnika većine sudionica “koalicije”, te saveznika Asadovog režima. U Siriji, osobito prilikom opsade grada Kobanea, Turska Republika, kao članica “koalicije”, izolacijom i zatvaranjem granice de facto sudjeluje u opsadi grada dok su borbu protiv ISIS-a (na sjeveru Sirije, kao i na sjeveru Iraka) zapravo iznijele snage povezane s Radničkom strankom Kurdistana (PKK), koju članice koalicije inače smatraju “terorističkom organizacijom”.

Nije stoga čudno da su izvještaji ekipe Hrvatske radiotelevizije (HRT) poslane u neposrednu blizinu Kobanea ponekad bili nesigurni oko pitanja “koji su zapravo naši”. To pitanje čini se sasvim nerazjašnjenim i unutar “koalicije”. Izjava koju je dao, pa kasnije povukao, američki potpredsjednik Joe Biden, a u kojoj optužuje ključne članice “koalicije” da su stvorile ISIS, to dobro ilustrira.

Islamizam i islamofobija

Ukratko, politika “saveznika” ne samo da je nekonzistentna, nego je povremeno i kontradiktorna. Nasuprot ideji jasne i očite “dužnosti demokratskih država”, sudjelovanje zapravo samo dodatno komplicira složenu situaciju, iako je nastoji banalizirati idejom da se ključ rješavanja svakog sukoba nalazi u upotrebi oružja protiv jedne i dostavljanju oružja drugoj strani. Kao glavno sredstvo banalizacije nameće se “islamistička opasnost” ilustrirana fantastičnom, ali medijski dobro zastupljenom “kartom budućeg kalifata”, inače preuzetom s jednog nacističkog sajta. Sasvim neuobičajno, mediji u regiji posljednjih tjedana ne samo da se intenzivno bave vanjskom politikom, već je redovito stavljaju na naslovnice: ne toliko iz interesa za geopolitičke sukobe koliko zbog šokantnih slika. Odrubljivanje glava državljana zapadnih zemalja (pogotovo ako imaju lokalne veze) kao simbol islamističke nazadnosti i brutalnosti toliko je fasciniralo lokalne medije da su propustili primijetiti kako jedna od ključnih članica “koalicije”, Saudijska Arabija, koristi odrubljivanje glava kao dio svoje redovne kaznene prakse. To je ona ista Saudijska Arabija, prisjetimo se, preko koje je oružje iz Hrvatske navodno odlazilo u Siriju.

No islamistička prijetnja u lokalnim medijima još je važnija u kontekstu “domaće fronte”. Ako zemlje regije i ne mogu služiti kao važan vojni faktor u bliskoistočnim operacijama, njihova je “sigurnosna” uloga važnija bliže doma. Gotovo da nema zemlje u regiji u kojoj se mediji, a onda i snage sigurnosti nisu upustili u potjeru za simpatizerima i suradnicima ISIS-a. Dok su naslovnice medija karakteristično odražavale kombinaciju fascinacije i panike zbog džihadističkih dobrovoljaca, policijsko-pravno postupanje je sporo i manje zanimljivo te redovito zahtjeva produžavanja pritvora za potrebe daljnje istrage u nedostatku konkretnih dokaza. No, razumljivo je kako te procedure ne potiču osobit interes. Doista, kome bi lov na pripadnike toliko brutalne bande svim dostupnim sredstvima moglo smetati. Osim onima koji će se sjetiti kako je prije desetak godina većina zemalja regije sudjelovala u transferu zarobljenika u logor Guantanamo u kojem je većina zarobljenika provela više godina bez podizanja optužnica i kako je taj logor zadnjih deset godina služio kao dokaz zapadnog cinizma i islamofobije te argument za regrutaciju “islamista”.

Tvrdnju navodne neposredne opasnosti od islamističkog napada na zemlje regije koristili su jednako protivnici i zastupnici sudjelovanja u vojnim intervencijama. U oba slučaja radi se o pretjerano paničnim, a premalo informiranim procjenama, ne samo zato što je vjerojatnost da civili na Bliskom Istoku poginu od hrvatskog oružja ili srbijanske municije daleko veća od vjerojatnosti da se na Balkanu dogodi obrnuto, već i stoga što takav “argument” zapravo mistificira ISIS. U toj viziji pojava “islamističke” prijetnje ne samo da nema nikakve veze s regijom, nego se čini kao da u nju dolazi ravno iz pakla. Kosovski premijer Hashim Thaçi je u nedavnom odgovoru Guardianu objasnio kako simpatizeri ISIS-a u toj zemlji uglavnom dolaze iz “marginaliziranih zajednica”. Doista, u zemlji sa preko 60% nezaposlenih mladih lako je pretpostaviti kako takvih “zajednica” ne nedostaje. Ako uzmemo u obzir da je sadašnje uređenje poluotoka sa svim svojim nefunkcionalnostima i bijedom dobrim dijelom i posljedica dvadesetogodišnjeg rada Zapada na “stabilizaciji”, privlačnost grupa poput ISIS-a pokazat će nam se manje đavoljom, a više materijalnom.

Sve dok poštovanje “međunarodnih obaveza u borbi protiv terorizma” ima primat pred pokušajima suočavanja s uzrocima i odgovornostima za privlačnost grupa poput ISIS-a, djelovanje lokalnih elita će se svoditi s jedne strane na represiju, a s druge na sudjelovanje u avanturama intervencija. Drugim riječima na lov na one osumnjičene da žele otići kao borci u Siriju i istodobno državno (pa makar i tajno i povremeno suprotstavljenim stranama) slanje oružja u tu istu Siriju. Obje stvari zapravo vode u začarani krug stalnog pogoršanja problema s kojim bi se navodno trebali suočiti. Malo pri tome vrijede objašnjenja kako politika, kakva god da jest, ionako originalno nije politika naših lokalnih elita. Jer i nedostatak politike je zapravo oblik politike. Samo najgori oblik.

  1. vidi npr. Peter Harling: “Geopolitički uzroci uspjeha Islamske države” i druge članke o Siriji i Iraku u hrvatskom izdanju Le Monde diplomatiquea []