rad
Bugarska
tema

Kako je bugarska učiteljica dospjela u vijesti… iz sasvim pogrešnih razloga

Foto: AFP / Dimitar Dilkov / Prosvjed protiv rezova u obrazovanju 2010.

Svaki početak nove školske godine motiv je za skretanje pozornosti na akutne probleme obrazovnog sustava. U Bugarskoj, ove je godine fokus te rasprave pomaknut sa problema u obrazovanju na seksističke primjedbe o izgledu jedne od učiteljica razredne nastave. Stvar je tim gora ako se istakne podatak da je u Bugarskoj u tijeku reforma obrazovnog sustava po viziji Svjetske banke.

Prvog dana nove školske godine u Bugarskoj, 15. rujna, fotografija bugarske učiteljice trećeg razreda osnovne škole, Silvije Zubeve, koju je uslikao jedan roditelj, pojavila se na sajtu 9gag. Različite verzije te fotografije naknadno su se pojavile na bugarskim, engleskim i njemačkim sajtovima. Slika popraćena opisom “Školska učiteljica u Bugarskoj”, proširila se internetom te je diljem svijeta lajkana i šerana na stotine tisuća puta. Komentari su se kretali od moralizirajućih: “zašto nije odjenula pulover”, preko “odjevena je kao ku*va”, ili “ako joj je 28 godina i još uvijek nema obitelj, sigurno nije ozbiljna u svom poslu”, do još uvredljivijih, ovdje ne prenosivih komentara koji su se bavili tjelesnom figurom mlade žene i povezivali je s profesionalnim obavljanjem posla učiteljice. Ova učiteljica razredne nastave nije se povukla od medija, već je javno istupala dajući mnoge izjave i intervjue. Novinarima je kazala da joj muka od svega što se dogodilo: nakon objave fotografije cijelu je noć primala telefonske pozive i nepristojne seksualne ponude, nudili su joj, između ostaloga, i da “radi u drugom području za više novca”. Mlada žena zamolila je da se javno ne raspravlja o njezinom izgledu, već o njezinim učiteljskim vještinama. Kazala je pritom kako je biti učiteljicom njezin san još od djetinjstva, te kako je najveći dio svog života provela pripremajući se za obavljanje te profesije.

Potreba medija za senzacionalizmom, kao i obično, kratko je trajala. Izvještavanje bugarskih medija o ovoj temi uglavnom se vrtjelo oko činjenice da je Bugarska konačno dospjela u svjetske vijesti. Fokus na izgled mlade žene zapriječio je bilo kakvu ozbiljnu raspravu o trenutnoj situaciji prosvjetnih radnika u Bugarskoj, koja se svodi na marginalizaciju, feminizaciju i simboličko nipodaštavanje učiteljske profesije. Prosvjetni radnici žive u vrlo lošim životnim uvjetima u najsiromašnijoj zemlji Europske unije. Stavimo stvari u perspektivu: nakon djelomičnog povećanja učiteljskih plaća od 3-6% prvog rujna 2014., trenutna mjesečna plaća učitelja na početku karijere iznosi 265 eura, dok plaća starijih učitelja i ravnatelja iznosi između 275 i 285 eura. Istovremeno, potrošačka košarica za četveročlanu obitelj iznosi 1,127 eura. Jasno je, dakle, da obitelj dvoje učitelja – zajedno sa 80% stanovništva ove zemlje – ne može osigurati normalan život za sebe i dvoje djece. Podučavanje u javnim školama postalo je visoko feminizirana i simbolički unižena profesija. Ovakva žalosna realnost čini prijedloge za promjenu karijere ili komentare o nedostatku obitelji mlade učiteljica Zubeve još okrutnijim.

Niski prestiž učiteljskog zanimanja, koji dolazi sa niskom plaćom, proizvodi začarani krug. Rezultat je niska privlačnost učiteljske profesije i niska studentska motivacija za studij pedagogije. Na sveučilištu u Velikom Tarnovu 2013., šest od deset odsjeka na koje se upisuju studenti s najlošijim ocjenama pripada različitim granama pedagogije. Dok fakulteti poput pravnog ili odnosa s javnošću zahtijevaju ukupni rezultat od 25 od 30 bodova, za pedagošku obuku potrebno je samo 15 bodova. Slična situacija je sa Sveučilištem u Sofiji, najvećim bugarskim javnim sveučilištem. Privatizacije, te uništavanje industrije i poljoprivrede kakvo se odvijalo u Bugarskoj nakon 1989., rezultiralo je ogromnim stopama unutarnje i vanjske migracije. Novi ciklusi demografske krize i depopulacije cijelih sela i malih gradova pružili su nizu neoliberalnih vlada dobar izgovor da slijede savjete Svjetske banke te da zatvore cijeli niz škola i otpuste veliki broj učitelja. I dok je u prvim godinama nakon recesije iz 2008. učiteljska profesija privlačila profesionalce otpuštene iz drugih sektora, dugoročno gledano, taj se trend obrnuo. U periodu između 2007. i 2013. godine, deset tisuća učitelja je otpušteno ili je samo otišlo. Na godišnjoj razini, sveučilišni studij pedagogije upisuje dvadeset i dvije tisuće studenata, dok istovremeno među zaposlenim učiteljima tek je 3% od ukupnog broja učitelja mlađe od 30 godina, a više od 86% učitelja su žene.

Obezvrjeđivanjem učiteljske profesije i uništavanjem solidarnosti do privatizacije

U ovoj situaciji, postavlja se pitanje što rade sindikati učitelja i zašto učitelji ne prosvjeduju za obranu vlastitih prava. Na jesen 2007. učitelji iz svih dijelova Bugarske pokrenuli su generalni štrajk zahtijevajući postupno povećanje plaće od 100% za svih stotinu i pedeset hiljada uposlenih u obrazovnom sektoru u Bugarskoj. Štrajk je efektivno održavan tijekom 42 dana, no ishod je bio otrežnjujući poput kišnih jesenjih dana u kojima su se prosvjedne aktivnosti odvijale. Štrajkaški odbor pozvao je ministra obrazovanja Daniela Velčeva na pregovore na vlastitom teritoriju, no sindikat učitelja ubrzo se pojavio u vladinim uredima i, “predstavljajući” učitelje, uputio puno skromnije zahtjeve. Ovo je proizvelo slom solidarnosti među učiteljima: neki su se svrstali uz sindikate, drugi su ostali uz Štrajkaški odbor koji se odbio nagoditi za manje od 100%. I dok je u svibnju iste godine najava štrajka vozača autobusa iz Sofije postigla dvostruko povećanje plaće ne dosegavši čak ni stadij prosvjeda, u slučaju štrajka učitelja izostala je veća podrška medija, političara ili šireg društva. Nakon što su demoralizirali štrajk, sindikati su ubrzo sklopili pakt, uz vladino obećanje minimalnog povećanja plaća, koje se zapravo još uvijek nije dogodilo.

Za razliku od vozača autobusa, koji ih također nisu podržali, učitelji nisu mogli blokirati promet velikih gradova. Neki su se roditelji, ne izašavši sami na ulice, također distancirali od učitelja tražeći od njih da se bore ne samo za vlastiti kruh, nego da također zahtijevaju bolje obrazovanje za njihovu djecu. Liberalni mediji i ekonomisti zahtijevali su da učiteljske plaće budu “izdiferenciranije” te da privatni sektor ima veći udio u obrazovnom sustavu, a obrazovanje, slijedom ove logike, da postane roba čija kvaliteta ovisi o platežnoj sposobnosti pojedinca. Navodni neslužbeni razgovor između ministra obrazovanja i ministra financija (bivšeg premijera Plamena Orešarskog) prokazao je njihovu ciničnu namjeru da prolongiraju pregovore do u beskonačnost, razgovarajući sa “stručnjacima” iza leđa učiteljima. I dok su učitelji tražili 750 milijuna iz proračuna za povećanje plaća i ulaganje u obrazovanje, bugarska je vlada ugovarala plaćanje točno istog iznosa francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju za četiri vojna broda i osamnaest helikoptera. Sam Orešarski obznanio je da će razmotriti povećanje plaća za samo 75% zaposlenih u sektoru, s objašnjenjem da je 25% učitelja ionako “višak”. Ova je brojka vrlo bliska preporukama Svjetske banke o zatvaranju bugarskih škola koje “nisu neophodne”, i smanjenju nastavničkog kadra za 30%. Reforma je to koju vlada efektivno slijedi u razdoblju nakon štrajka nastavnika.

Vratimo se na ovogodišnji incident sa web stranicom 9gag iz 2014. Situaciju učitelja još manje optimističnom čine naširoko promovirane kapitalističke vrijednosti koje obrazovnu reformu za dobrobit šireg društva vode u ćorsokak. Uz sve aluzije na seksualni rad koje je dobila Silvija Zubeva, na liberalnom web portalu ljutita je majka komentirala da bi zaista dobri učitelji ionako promijenili profesiju i radije otišli raditi za banku. Od 2007. godine jedini val prosvjeda vezan uz primarno i sekundarno obrazovanje bio je je pokret roditelja srednje i više klase koji su se izjasnili protiv “agresivnog državnog intervencionizma” – promicanja obveznog javnog obrazovanja za djecu nakon navršene četvrte godine. I dok disfunkcionalni i propadajući javni obrazovni sistem potplaćenih i često potkvalificiranih nastavnika ne uspijeva pružiti argument za pravedno javno obrazovanje za sve, prijedlozi javnih potpora za privatne škole čine situaciju još ciničnijom. Slično je i sa brojnim “zamjenskim” programima poput “Podučavaj za Bugarsku”, nevladinom organizacijom osmišljena po ugledu na “Teach for America” koji promovira kratkotrajne i dobro plaćene karijere podučavanja za diplomirane studente. Iako omogućava određenom broju mladih Bugara da podučavaju u manje ponižavajućim okolnostima, program istodobno doprinosi novoj stratifikaciji učiteljske profesije. Također najavljuje novi trend u regrutiranju novog tipa učitelja – ambiciozni početnici koji ulaze u podučavanje kako bi napumpali svoj CV prije planirane korporativne karijere, umjesto dugoročnih javnih i javnih službenika, kakvi su učitelji ranije bili.

Sve ove opasne tendencije zaslužuju puno više pozornosti i ukazuju, između ostalog, na sudbinu učiteljske profesije kako u Bugarskoj, tako i u svijetu. Činjenica da je bugarska učiteljica dospjela u vijesti diljem svijeta, žalostan je okidač za debatu, koja je već odavno trebala biti pokrenuta.

S engleskog prevela Milena Ostojić