Slovenske euroizbore obilježili su niska izlaznost i neodlučen rezultat. A najveći podbačaj je ostvarila Ljevica.
Je li moguće nešto podržavati i biti istovremeno odlučno nezainteresiran? Čini se da Slovenci imaju upravo takav odnos prema Europskoj uniji. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da su prilično naklonjeni EU, štoviše, 37% ispitanika vjeruje europskim institucijama, dok ih tek 23% dijeli isti stav kad su u pitanju institucije slovenske države. Slična je situacija i s Europskom monetarnom unijom. Među svim članicama eurozone Slovenci imaju najviše povjerenja u nju. Ta se deklarativna podrška ogleda i u priličnoj popularnosti slovenskih eurozastupnika i članova Europske komisije. A sad dolazi dio s nezainteresiranošću: Slovenija je imala drugi najlošiji odaziv na euroizbore, iznosio je tek 28% i nikad u povijesti nije prešao 30%. Posrijedi je, dakle, fundamentalna kontradikcija u odnosu stanovništva prema EU. Njome ćemo se pozabaviti nešto kasnije, a sada vidimo tko je na samim izborima kako prošao.
Slovenci na euroizborima biraju osam zastupnika, samo 1% čitavog parlamenta. S obzirom na to da je utjecaj prilično slab već to može donekle objasniti nisku izlaznost. No, svejedno, ovi izbori, kao i svaki drugi, predstavljaju test relevantnosti u domaćoj političkoj areni. Što znači da si stranke ne mogu priuštiti istu razinu nezainteresiranosti kao birači. Pred njima je bio težak zadatak uvjeravanja birača u političku važnost odlaska u Bruxelles i, kao da to već nije dovoljan izazov, daljnjeg uvjeravanja u to da je baš njihov glas od presudne važnosti. Tko je bio uspješniji: lijeve ili desne stranke? Ni jedni ni drugi jer su se mandati podijelili: četiri su otišla proklamiranoj ljevici, četiri desnici. Relativni pobjednici su bili isti kao i oni na prošlim izborima. Točnije, polovica njih. Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše osvojila je u koalicija sa Slovenskom narodnom strankom (SLS) četvrtinu glasova što se prevelo u tri mandata. Jedan mandat su osvojili i demokršćani (NSi). Upravo su oni bili u koaliciji sa SLS-om na prošlim izborima. Ukupno gledajući te su stranke osvojile jedan mandat manje nego na prošlim izborima, ali 10.000 glasova više.
Neuspjeh Ljevice
Preostala četiri mandata su ravnomjerno podijelile stranke vladajuće koalicije: dva su išla LMŠ-u, stranci premijera Marjana Šarca, a dva socijaldemokratima (SD). Za SD ovo predstavlja priličan napredak u odnosu na prošle izbore, dok LMŠ svoj uspjeh duguje isključivo političkom brendu i popularnosti premijera Šarca. Preostale tri članice koalicije nisu uspjele osvojiti mandat, iako su dvije imale zapažene rezultate, a potpuno potonuće je doživjela stranka bivšeg premijera Mira Cerara koja je postala zapravo živi mrtvac. Iz perspektive ravnoteže u koaliciji bit će zanimljivo vidjeti kako će se LMŠ i SD postaviti po pitanju izbora slovenskog člana Komisije. Čini se da će u tom pogledu SD pokušati pokazati mišiće. Prve dvije rangirane stranke koje nisu ušle u europarlament, Ljevica i Demokratska stranka umirovljenika Karla Erjavca, najveće su razočaranje izbora. Rezultati su im podjednaki, Ljevica je osvojila 30.000, a stranka umirovljenika 28.000 glasova, međutim, obje su prilično zaostajale za NSi koja je osvojila 52.000 glasova.
Ako je najveća slabost Ljevice bila njena vodeća kandidatkinja, također i spitzenkandidatkinja Europske ljevice Violeta Tomič, onda je najveća slabost Umirovljenika bio njihov predsjednik Karl Erjavec koji je ponovio slabe rezultate s nacionalnih izbora. Njihov vodeći kandidat, bivši eurozastupnik Igor Šoltes, ostvario je prilično dobre rezultate i završio na ukupnom petom mjestu po broju preferencijalnih glasova. S druge strane, Tomič je u tom poretku završila tek na desetom mjestu osvojivši pritom samo 40% preferencijalnih glasova birača Ljevice. Time je postalo jasno da birači Ljevice, kao i općenito biračko tijelo, nisu njenu kampanju i predstavljanje stranačkog programa smatrali uvjerljivima. Ništa bolja nije bila ni njena izvedba na europskom nivou gdje je bila najmanje uvjerljiva od svih spitzenkandidata. To da je ona uopće postala vodeća kandidatkinja je indikativno za unutarstranačke borbe, kao i, vjerojatno, za pritiske iz Europske ljevice. Stranka je mogla ponuditi brojne druge predstavnike koji bi polučili puno bolji rezultat, pogotovo iz perspektive uvjerljivog predstavljanja stranačkog programa.
Njena najozbiljnija greška bila je protivljenje obveznom cijepljenju za razliku od svih ostalih spitzenkandidata. Potpuno je skandalozno da vodeća kandidatkinja napredne socijalističke stranke zagovara takvu ne-znanstvenu besmislicu. Iako je bila strastvena oko svog uvjerenja kojeg je iznosila i prije, Tomič ga je kasnije povukla. Ovakve političke zabune su vjerojatno ključan razlog zašto je Ljevica ušla u kampanju s jednim mandatom po anketama, a iz nje izašla praznih ruku. S obzirom na to da je ovo bio prvi ozbiljan politički poraz Ljevice, stranka će sada morati pokazati da je sposobna za samokritiku i da je u stanju poduzeti adekvatne mjere za učinkovitiju agitaciju na idućim izborima. Bez da ulazimo u detalje možemo samo dodati da su problemi u stranci vjerojatno dublji i da su slični onima koje imaju slične stranke diljem Europe. Naime, radi se o potvrdi da primjereni i racionalni politički prijedlozi bez narodnog pritiska odozdo ostaju upravo to – samo prijedlozi. Na drugom kraju političkog spektra, dvije najglasnije stranke nacionalističke desnice, Slovenska nacionalna stranke Zmaga Jelinčića i novoformirana Domovinska liga Bernarda Brščića, ostvarile su krajnje mršave postotke što je super s obzirom na njihova fašistička uvjerenja.
Dobra i lijepa EU
Sama kampanja je bila prilično tupa i neinspirativna. Teško se moglo riješiti dojma da kandidati izbore tretiraju kao priliku za komforan i dobro plaćen posao, a ne kao priliku za obavljanje značajne političke funkcije. Djelomično i spomenuta nezainteresiranost birača za jednu od nekoliko političkih prilika na kojima mogu izvršiti neki utjecaj leži u takvom stavu. Ideja Europske unije im se čini kao dobra ideja, slično kao kad su pitali Gandhija što misli o zapadnoj civilizaciji. Odgovorio je da mu se čini kao dobra ideja. Za Slovence EU nije samo dobra ideja, već i lijepa, na način na koji je njemački filozof Hegel pisao o lijepoj duši. Njena ljepota se može zadržati samo ako se tretira kao apstraktni ideal, nekontaminiran prljavštinog konkretnog. EU ostaje dobra i lijepa dok je istovremeno odgovorna za brutalne mjere štednje, stvaranje administrativnog i političkog okruženja plodnog za bujanje fašističkih stranaka i pokreta, i ove dvije paralelne stvarnosti opstoje jedna uz drugu bez ikakvih kontradikcija. Međutim, ako želimo biti konzistentni treba reći da su upravo održavanje ideje o dobroj i lijepoj EU ono što treba mjerama štednje i fašističkim politikama da bi se implementirale. Koliko god to bilo za žaljenje iz pozicije općeg liberalnog morala.
Na kraju dana, sve te kontradikcije i tendencije koje postoje na nacionalnom nivou, samo su dodatno pogoršane na transnacionalnoj razini. Kapital postaje sve snažniji, a rad sve slabiji, što neke ponukava na uvjerenje da bi trebalo iznova preuzeti i povratiti nacionalnu državu. Puno produktivniji pristup bio bi ozbiljno promišljanje i reaproprijacija ideja i postignuća koje su socijalistički i radnički pokret već iznijeli i dosegli u prošlosti. Umjesto šepanja kroz institucije (marš očito nikad nije zaživio) ljevica mora obnoviti vlastiti međunarodni institucionalni okvir koji bi istovremeno bio sposoban za teorijski i politički rad te imao dovoljnu masovnost da stvarno implementira politike, a ne da ih samo predlaže.
S engleskog preveo Marko Kostanić