politika
Bugarska
reportaža

“Ljudi ispred profita”: neobična kandidatura Vanje Grigorove

Dugogodišnja bugarska sindikalna i društvena aktivistica odlučila se na riskantan korak: kandidirala se za europske izbore. U toj se kandidaturi nastoji osloniti upravo na one obespravljene grupe s kojima i inače radi. Naša dopisnica iz Bugarske pratila ju je u kampanji.

Europski izbori u Bugarskoj rijetko izazivaju previše uzbuđenja. Osim možda prvih izbora nakon ulaska u EU, izlaznost je u pravilu vrlo niska, negdje oko 35%. Bugari o “Europi” pričaju kao o udaljenoj pojavi kojoj ne pripadaju, što i ne čudi ako znamo da zemlja ima najniže plaće i standard života u Uniji. Ti su izbori ovdje zapravo vrlo provincijalna stvar a politički akteri ih vide kao neku vrstu zamjene ili pripreme za nacionalne i lokalne izbore. “Europska pitanja” gotovo ni ne izbiju na površinu u kampanji kojom dominiraju lokalne kontroverze i oklade. Na primjer, uoči izbora 2014., Bugarska socijalistička stranka (BSP) obećala je braniti ćirilicu u Europi. Ove godine, kampanjom dominira najveći korupcijski skandal novije povijesti zvan “apartmangate”, kroz koji je otkriveno kako su vodeći političari dobivali jeftine luksuzne stanove u zamjenu za usluge te izvlačili novce iz europskih fondova za gradnju luksuznih vila.

Otkriće je skinulo par postotnih bodova vladajućoj stranci GERB i prema posljednjim anketama ona sada malo zaostaje za BSP-om. Socijalisti su pak averziju birača prema GERB-u pomiješali sa simpatijama prema sebi pa su pojačali antikorupcijsku retoriku i ukrali temu liberalnoj desnici koja je tradicionalno primarno zainteresirana za korupciju. Na njihovu žalost, Elena Jončeva, nositeljica liste BSP-a i poznata istraživačka i ratna novinarka, i sama je uključena u ovu aferu. Drugi dio svoje kampanje BSP je posudio od ekstremne desnice: raspaljuje histeriju vezanu uz Istanbulsku konvenciju što je dovelo do sukoba s bivšim predsjednikom stranke i aktualnim predsjednikom Stranke europskih socijalista Sergejem Staniševim, neoliberalnim tehnokratom s ponekom progresivnom pozicijom. Ali krađa ideja od drugih, što je primijenio BSP i tako pokazao svoj potpuni ideološki i politički bankrot, nije najjadnija strategija na ljevici.

Alternativa za bugarski preporod (ABV), stranka koja se svojevremeno odvojila od BSP-a, napravila je koaliciju s Bugarskom ljevicom i nazvala je “Koalicija za Bugarsku”. To je međutim ime koje je upravo BSP godinama koristio za svoje koalicije. Nesposobna da ponudi neke nove ili interesantnije ideje, ova se koalicija nada da će ukrasti nešto glasova od zbunjenih birača BSP-a. Lijeva strana bugarske politike tako izgleda kao zgarište. Izuzev Vanje Grigorove, sindikalistice koja je nezavisna kandidatkinja na ovim izborima. Ona se u kampanji zalaže za radnička prava i prava osoba s invaliditetom bez da se eksplicitno pozicionira kao kandidatkinja ljevice. Grigorova je iz radničke obitelji i odrasla je u marginaliziranom kvartu Sofije, a danas je ekonomska savjetnica predsjedniku drugog najvećeg sindikata u zemlji. No prvo radno mjesto joj je bilo ono čistačice u školi, nakon čega je radila u pečenjari.

Eksploatirani i poniženi

Držala je i štand s odjećom na najvećoj i najjeftinijoj sofijskoj tržnici na koju dolaze radnici i siromašni, radila je ankete za telekomunikacijsku tvrtku koja je propala i nije isplatila posljednje dvije plaće. To posljednje iskustvo probudilo joj je interes za radnička pitanja i navelo da se uključi u sindikalni pokret. Kao glavna osoba udruge Solidarna Bugarska ima deset godina iskustva u inicijativama kao što su one protiv TTIP-a i CETA-e, a sudjelovala je i u kampanji kroz koju je 2017. skupljeno trideset tisuća potpisa za pošteniji porezni sustav. Sve to potaknulo ju je da uđe u politiku. Priča nam kako je pokušala objasniti probleme s jedinstvenom stopom poreza u parlamentarnom odboru za budžet na što joj je GERB-ova zastupnica Menda Kirilova Stojanova grubo odbrusila da ako želi mijenjati politiku mora prvo doći na vlast. Građanske inicijative, pritisci odozdo i pregovori imaju svoja ograničenja. Da bi se stvari promijenile treba preuzeti vlast i koristiti oruđa narodnog suvereniteta.

Osobito je uzbudljivo bilo čuti je kako o ovome priča s radnicima u komunalnim poslovima koje je uspjela organizirati u sindikat. Vanja je jedina kandidatkinja koja se usudi agitirati među njima i objašnjavati im kako sami moramo organizirati svoje političko predstavništvo i staviti svoje probleme na dnevni red. Grigorova nema prevelikih iluzija oko mogućih rezultata ovih izbora, ali nada se da će barem uspjeti u političkoj debati fokus staviti na stvarne probleme dvije najugroženije demografske skupine u Bugarskoj: radnika i osoba s invaliditetom. Oni ujedno ilustriraju najvažnije probleme u zemlji: s jedne strane to je eksploatacija radnika, a s druge mjere štednje koje stalno ugrožavaju mrežu socijalne sigurnosti o kojoj ovise osobe s invaliditetom. Bez Grigorove da nameće te teme, cijela kampanja bi se vrtila oko fantazme trećeg spola koji će Istanbulska konvencija uvesti u školske kurikule i nepostojeće “migrantske prijetnje”.

Nasuprot standardnoj strategiji svake vlade da udruženja osoba s invaliditetom okreće jedna protiv drugih, a sve kako bi lakše rezala socijalna prava invalida, Grigorova poziva na jedinstvo, upozorava na rastuće nejednakosti i objašnjava kako bi učvrstila Europski stup socijalnih prava koji je sada tek mrtvo slovo na papiru. Ni sama nije očekivala koliko će njezino sudjelovanje utjecati na kampanju. Slično tome kako ekstremna desnica gura glavne stranke udesno, odnosno tjera ih da love desničarske glasove, veći su kandidati i od Grigorove počeli “posuđivati” ideje. Stoga, iako je nezavisno novo lice na političkom polju, brzo se našla u poziciji moći, ako pod tim podrazumijevamo postavljanje granica moguće, izrecivog i zamislivog. Donekle paradoksalno, Grigorova svoju političku moć izvodi iz antipolitičke pozicije prekaljene stručnjakinje koja neprestano proziva svoje oponente zbog nedostatka znanja o političkim i ekonomskim detaljima.

Prva prava predstavnica

Međutim, u ovoj tehnokratskoj omotnici kriju se radikalne ideje. Njezin program uključuje zahtjev da se multinacionalne korporacije natjeraju da plaćaju istu plaću za isti rad u različitim zemljama. Iako to zvuči umjerenije od predložene “europske minimalne plaće” koju spominju drugi kandidati, efekti prijedloga Grigorove bili bi dalekosežniji. To bi, na primjer, zaustavilo trku prema dnu u kojoj sudjeluju zemlje kako bi privukle strane investicije. Snaga korporacija leži u tome što one mogu iskorištavati razlike u plaćama i porezima između različitih područja. Stoga bi ovaj prijedlog raskinuo s dosadašnjim bugarskim razvojnim modelom temeljenim na niskim plaćama i niskim porezima. Prisilio bi kapitaliste da plate usporedive plaće što bi značilo povećanje plaća posvuda. Također bi osiguralo da radnici ne samo u jednoj zemlji nego u cijeloj Europi uživaju jednake uvjete rada i naknade za rad. Grigorova je pristalica Paketa mobilnosti koji bi trebao prekinuti eksploataciju istočnoeuropskih šofera koji preko dana voze, a preko noći besplatno služe kao čuvari.

Nije zanemarila ni sferu reprodukcije. Po uzoru na radikalne feministkinje iz 1970-ih, zahtjeva uvođenje tjednog plaćenog dopusta za roditelje male djece i time nastoji skrb prebaciti iz privatne u javnu sferu. Također želi da skrb za djecu i starije ide u radni staž, a predlaže i besplatne vrtiće za djecu i poslove za invalide. Po svemu tome, njezina kandidatura je presedan. Pokrenula je prikupljanje potpisa za svoju kandidaturu u udruženju slijepih osoba u Plovdivu i posebnu je pažnju posvetila osobama s invaliditetom. To nije slučajan izbor: Grigorova se oslanja na svoje sindikalno iskustvo tijekom kojeg je bila usko vezana uz probleme invalida i borbu protiv rezova koji su smanjivali njihova prava. Ti su rezovi često bili praćeni kampanjama o navodnim “lažnim invalidima” i Romima koji tobože iskorištavaju velikodušni sustav socijalne skrbi.

Svoje mreže iz ove borbe iskoristila je u kampanji i to je razlikuje od ostalih kandidata koji s biračima komuniciraju samo tijekom kampanja. Ona nasuprot tome uglavnom razgovara s onima koji je već poznaju i vidljivo uključuje njihove zahtjeve u svoj program. To ponekad dovodi do proturječnih rezultata: ona želi predstavljati rudare ugljena dok u isto vrijeme zagovara akciju protiv klimatskih promjena. No to je zapravo savršeno normalno, utoliko što je i moderno društvo sastavljeno od proturječnih i antagonističkih grupa i interesa, čak i unutar iste klase. Radnička klasa je podijeljena rodno, etnički, po zanimanju, pa čak i po invaliditetu, a Vanja nastoji najbolje što može grupirati i balansirati njihove različite zahtjeve u jedan program uz slogan “Ljudi ispred profita”. I dok se svi drugi nastoje predstaviti kao zastupnici “nacionalnog interesa” koji često znači interese vlasnika kapitala, Vanja zna da su interesi vrlo različiti, čak i unutar iste klase, a stvaranje jedinstva je umijeće politike kako ga ona shvaća.

U njoj radnici i osobe s invaliditetom po prvi puta imaju pravu predstavnicu, a ljudi koji se smatraju ljevičarima i koji obično izbjegavaju glasanje zbog loše ponude kandidata, sada konačno imaju nekoga tko je vrijedan njihovog glasa.