Službene brojke kažu da su u “oluji desetljeća” koja je zahvatila Zagreb u ponedjeljak ujutro oštećena 154 automobila i jedan motocikl te da su dvije osobe lakše ozlijeđene. Pribrojimo li tome krovove, ugostiteljske objekte, štandove, prometne znakove i stabla vrlo vjerojatno nećemo doći do brojke 1.118. Zašto baš ta brojka? Pa toliko je radnika pulskog Uljanika tog jutra dobilo otkaz odlukom Trgovačkog suda u Pazinu o pokretanju stečaja.
A razlika u medijskom tretmanu tih dvaju događaja bila je otprilike ista kao ona 15.7.2018. između nastupa hrvatske nogometne reprezentacije u finalu Svjetskog prvenstva i čekanja na naplatnim kućicama na ulazu u Zagreb. Da ponovimo: otkaz je dobilo 1.118 radnika. Pribrojimo li članove njihovih obitelji, možemo zaključiti da je više od 4.000 ljudi egzistencijalno ugroženo. I to u gradu koji broji nešto manje od 60.000 stanovnika. Razlozi izostanka propisnog tretmana tog događaja, a da o kritici i osnovnoj empatiji ne govorimo, već su unaprijed u tim istim medijima godinama pripremani.
I to u koordinaciji s planskom lokalnom i državnom politikom. Radnici su bili lijeni, država rastrošna, a tržište neumoljivo. Svaki mig iz Bruxellesa o nužnosti “restrukturiranja” brodogradilišta – ukidanja državnih subvencija, privatizacije i postepenog gašenja – dočekivan je kao Božja riječ. Svaki novi Rimčev automobil značio je izlišnost desetak brodova u toj viziji svijeta i hrvatske ekonomije. Iako je recimo Hyundai koji je ovog tjedna uložio u Rimčevu tvornicu započeo kao brodogradilište. Kao i druge poznate tehnološke firme poput Samsunga. Nema puno kompleksnijih stvari na svijetu od brodova, a mi smo ih znali raditi.
Znamo i dalje, ali valjda znamo još bolje služiti bogate turiste u resortima. Jer je to bliže “istini tržišta”. Naime, brodogradnja ima tu tržišnu manu da joj je zbog prirode industrije i dugotrajnosti izgradnje nužna državna pomoć. I to ne samo u Hrvatskoj, već svugdje. Ali nije brodogradnja nezahvalna: sve to i još više od toga vrati u proračun. No taj dio priče ne zanima tržišne fundamentaliste: više vrijedi jedna prodana boca Dom Perignona bogatom jahtašu po “tržišnoj cijeni” nego jedan brod izgrađen uz državne subvencije.
Sva je ta ideološka artiljerija postigla uspjeh: brodogradilišta se gase, a tisuće radnika ostaje bez posla. I to bez minimalne empatije. Više su solidarnosti osjetila iščupana stabla na zagrebačkim ulicama nego pulski radnici koji su ostali na ulici. Ali, kaže premijer Andrej Plenković, možda se Kinezi još vrate. Pa ipak njemu ne pripada nagrada za najciničniji komentar na situaciju. Nagrada pripada Istarskom demokratskom saboru (IDS) koji je proglasio Dan žalosti u Puli iako direktno nose suodgovornost za ovakav rasplet situacije. Jad i bijeda.