Vrhunac procesa privatizacije slovenskih banaka koji se upravo odvija prilično je podijelio tamošnju javnost. No i oni koji se protive privatizaciji nude skučenu perspektivu.
Slovenija se trenutno nalazi u završnoj fazi obuhvatne privatizacije bankarskog sektora. Proces privatizacije je započeo 2013. godine, a odvija se pod striktnim nadzorom Europske komisije. Nakon izbijanja globalne ekonomske krize i krize eurozone, slovenski bankarski sektor koji je akumulirao visoke razine vanjskog duga tijekom 2000-ih našao se i sam u velikoj krizi, prvoj ozbiljnoj nakon početka devedesetih. U periodu od 2010. do 2014. godine potrošeno je javnog novca u iznosu od gotovo 16% BDP-a za sanaciju banaka. Nakon nekoliko rekapitalizacija, a pogotovo one iz 2013. godine, banke su se iz ruku domaćih privatnih vlasnika vratile pretežno u državno vlasništvo: prema izvještaju Raiffeisena za bankarski sektor srednje i istočne Europe, 2007. godine tržišni udio banaka u većinskom državnom vlasništvu iznosio je 16%, dok su primjerice banke u većinski stranom vlasništvu držale 38% tržišta. Do 2015. su udjeli banaka u državnom vlasništvu narasli na 61%, a pretpostavlja se da će završetkom procesa privatizacija tržišni udjeli banaka u stranom vlasništvu prijeći 75%.
Trenutni val privatizacija snažno je podijelio javnost. Prema nekima, Slovenija mora biti zahvalna Europskoj uniji i njenim restrikcijama državne pomoći. Time će se otkloniti navodno neefikasno državno i/li domaće upravljanje bankama koje je hranilo koruptivni odnos između države, banaka i poduzeća, a čije su troškove i ekonomske štete na kraju plaćali porezni obveznici. Suparnici tvrde da se privatizacijom ugrožava navodni “nacionalni interes” i slave “hrabrost” slovenskih lidera koji su se u prva dva desetljeća samostalnosti odupirali pritiscima EU i zadržavala ključne sektore ekonomije, uključujući i bankarski, u domaćem vlasništvu. Za njih problem ne leži u državnom vlasništvu već u korporativnom upravljanju i u politikama vlade. Taj anti-privatizacijski i lijevoliberalni tabor upućuje na procikličke politike desne vlade na čelu s Janezom Janšom (2004-2008.) koja je sniženjem korporativnih poreza i otplatom javnog duga domaćim investitorima dodatno potaknula kreditni bum i učinila domaće banke ranjivijima na globalnu krizu.
Kratka povijest restrukturiranja
Premda dva suparnička tabora brane antagonističke pozicije, većina argumenata s obje strane je obilježena nacionalnom državom kao okvirom rasprave. Međutim, argumenti zasnovani na takvom okviru, bili za ili protiv privatizacije, pogrešni su jer dekontekstualiziraju trenutni razvoj situacije u u Sloveniji od širih povijesnih trendova. Svaka napredna rasprava o slovenskom bankarskom sektoru danas mora krenuti od strukturnih karakteristika razvoja kapitalizma u neoliberalnom periodu, oblikovanom rastom financijskog sektora i odgovarajuće političke i ekonomske moći aktera na financijskim tržištima te globaliziranom proizvodnjom. Na regionalnom nivou ove procese je posredovala Europska unija, posebno putem jedinstvenog tržišta i režima eurozone. Ove su regulacije povezale nacionalne ekonomije u vrlo integrirani sistem odnosa između centra i periferije i asimetričnih režima rasta. Iz ovoga slijedi da bi se pitanje privatizacije slovenskog bankarskog sektora trebalo razmatrati u kontekstu tih procesa koji su oblikovali restrukturiranje bankovnih sistema na postsocijalističkoj periferiji.
Grubo govoreći, do sada, neoliberalno modeliranje postsocijalističkog bankarstva je prošlo kroz četiri faze. Početkom devedesetih, kao dio promjena koje su restaurirale kapitalizam, dogodio se i snažni remont bankarstva. Uspostavljene su centralna banka i više komercijalnih banaka koje više nisu (pravno) funkcionirale kao posrednici između kompanija i države ili lokalne samouprave. Valja napomenuti da su socijalističke ekonomije 70-ih i 80-ih bile pogođene globalnom krizom prekomjerne akumulacije. Bilo da su njihove antikrizne politike bile pod nadzorom Međunarodnog monetarnog fonda ili ne, sve su se vlade odlučile za jednu ili drugu varijantu antiradničkog Washingtonskog konsenzusa koja je promovirala zapadni kapital i potražnju kao glavne motore oporavka. Ovo je samo produbilo postojeću krizu, dovelo do masovnih bankrota i kolapsa nadnica, što nikako nije odgovaralo novim profitno usmjerenim postsocijalističkim bankama. Zapravo, u paketima reformi i savjeta koje su nudile međunarodne organizacije i agencije, uključujući i Europsku banku za obnovu i razvoj, osnovanoj upravo da “pomogne” u restrukturiranju postsocijalističkih ekonomija, bilo je malo toga o tome kako ponovo izgraditi banke na čvrstim makroekonomskim i regulatornim temeljima. Naprotiv, sve je vrvjelo od tržišnog fundamentalizma, tj. privatizacije – s obzirom na manjak domaćeg kapitala, to je moglo samo implicirati strana preuzimanja.
Kratkoročno rješenje
Ipak, u kontekstu socioekonomske devastacije, na početku nije bilo interesa među zapadnim bankama da uđu na istočno tržište. Također, većina je tadašnjih političkih lidera nastojala izgraditi neku varijantu “nacionalnog kapitalizma”. Tako da se tek na samom kraju devedesetih većina tih zemalja, uglavnom u svojstvu kandidatkinja za ulazak u EU, reorijentirala prema stranom kapitalu. Neposredno prije toga sve su zemlje, osim Slovenije i Poljske, doživjele ozbiljnu ekonomsku krizu. To je dodatno povećalo proračunske deficite i dugove. Posljedično, mnoge su se zemlje našle pod velikim pritiscima MMF-a i/li EBRD-a i/li Unije. A EU nije samo tražila antikejnzijanski fiskalni konzervativizam već i vanjsku liberalizaciju investicija. Latvija je bila prva zemlja s većinom banaka u stranim rukama, a slijedio ju je ostatak Baltika te Višegradske zemlje. Europski financijski imperijalizam je bio regionalno podijeljen: skandinavske banke su dominirale baltičkim zemljama, dok su austrijske banke preuzele ostatak (osim Poljske), podsjećajući tako na Austrougarski kolonijalni period.
Nakon lansiranja eura, vanjski dug je narastao u svim postsocijalističkim zemljama. Osim povoljnih kreditnih uvjeta, to je u prvom redu učinak uklanjanja svih kapitalnih kontrola. Tako se stvorilo jedinstveno europsko financijsko tržište između strukturno vrlo različitih ekonomija koje je rezultiralo masovnim tokovima kapitala iz Njemačke, Francuske i Velike Britanije prema perifernim državama. A tamo su jeftine kredite u eurima donijele ili prevladavajuće domaće banke (Slovenija, Grčka, Španjolska, Irska, Portugal) ili prevladavajuće strane banke (Baltik, Zapadni Balkan i Višegradske zemlje). Skoro nigdje ti novi financijski priljevi nisu iskorišteni za poboljšanje lokalnih proizvodnih kapaciteta i za rast kvalitetnijih poslova s višom dodanom vrijednošću. Naravno, bum ekonomskog rasta zasnovanog na stranim kreditima pridonio je rastu plaća i socijalnih provizija, ali to je bilo vrlo kratkoročno.
Šira slika
Izbijanje globalne krize krajem 2000-ih potaknulo je novi val restrukturiranja postsocijalističkog bankarskog sektora. Zemlje s velikim udjelom kredita u stranim valutama su bile posebno pogođeno i pretvorile su se u laboratorije antidruštvenog i antidemokratskog discipliniranja stanovništva i država. Bilo da se to održavalo pod direktnim nadzorom EU i MMF-a ili ne, posrijedi je bio klasni napad u klasnoj kolaboraciji financijskog sektora i države, i to najmanje trostruk – i to vrijedi kako za europsku periferiju tako i za centar. Prvo, iznova napisana EU pravila tržišnog natjecanja su dala prioritet socijalizaciji bankarskih gubitaka i spašavanju bankarskih grupacija iz centra. Drugo, vlade su nastojale smanjiti proračunske deficite rezanjem socijalne potrošnje i transfera što je prolongiralo recesiju. Treće, sve se ovo odvijalo pod osnaživanjem neizabranih izvršnih tijela i institucija na nadnacionalnom i nacionalnom nivou čime se preveniralo narodno-demokratski utjecaj na procese. Banke su se mogle spasiti samo nakon odobrenja Europske komisije koja je postala vrhovni autoritet za pitanja tržišnog natjecanja i državne pomoći. Privatizacija renacionaliziranih banaka bila je glavni sastojak novog europskog konsenzusa kojim su se troškovi prebacili na niži ešalon radnika u javnom sektoru, prekarno zaposlene, mlade i primatelje socijalne pomoći, pogotovo u perifernim zemljama.
Restrukturiranje postsocijalističkog bankarskog sektora u sklopu eurointegracija bilo je dio globalnog klasnog napada na rad s izraženim rastom političke i ekonomske moći financijskog sektora. Novi sklop veza izmeđa industrije, financija, država i radnog naroda u korist profita banaka donijelo je ograničenje bilo kakvom razvojnom modelu zasnovanom na društvenim potrebama. To je bio glavni faktor domaće reorganizacije klasnih odnosa i masivnog transfera društveno proizvedenog bogatstva i kapitalovog prisvajanja rasta produktivnosti. U isto vrijeme financijalizacija svjetske ekonomije je pridonijela daljnjem osnaživanju krizne prirode kapitalizma i makroekonomske nestabilnosti. Postsocijalističke banke mogu jamčiti stabilnost jedino ako je štednja domaćeg stanovništva dovoljna da pokrije zahtjeve za kreditima.
Naravno, konkretan obrazac restrukturiranja slovenskog bankarskog sektora sadrži i neke lokalne specifičnosti poput činjenice da su kompanije bile vlasnice banaka prije raspada Jugoslavije; rast korporativnog a ne duga kućanstava 2000-ih; gubitak monetarnog suvereniteta prije krize i fiskalnog nakon, itd., ali “rast i pad” slovenskog bankarstva odgovara naznačenoj generalnoj logici i strukturnim procesima. To znači da je puno više od državnog vlasništva potrebno da slovenske banke budu makroekonomski stabilne, orijentirane ka društvenim potrebama i demokratski upravljane. To ne bi iziskivalo samo povratak makroekonomskog suvereniteta Slovenije po pitanju monetarne politike, konkurencije i fiskalne politike, već i razbijanje europsko neoliberalnog režima te sistemski remont pozicija, ciljeva i političke moći u cjelokupnoj (svjetskoj) ekonomiji.