Sustav primarne zdravstvene zaštite u Sloveniji se nalazi u velikim problemima. Liječnika ionako nedostaje, a mnogi u obliku pobune prijete otkazom. Iako je dijelom riječ o spontanoj pobuni, sindikat ju nastoji iskoristiti za prvi korak ka privatizaciji.
Nevolje u slovenskom zdravstvenom sustavu posljednjih su mjeseci počele ključati, i ako se u Ministarstvu zdravstva u narednim tjednima ne uspije pronaći učinkovito rješenje, stanje će se najkasnije do lipnja snažno zaoštriti. Diljem države obiteljskim je liječnicima prekipjelo te su siti političkih obećanja koja na kraju ne dovode do konkretnog rješenja njihove preopterećenosti. Zbog toga je još početkom godine skupina od 24 liječnika iz Kranja najavila da će, ako se stanje smjesta ne popravi, u lipnju napustiti radni odnos. Točnije, već su dali otkaz i njihovi otkazni rokovi teku, a zbog korištenja nagomilanog dopusta situacija će se snažno zaoštriti već u maju.
Što za kranjski dom zdravlja znači prijetnja gubitka čak 24 od sve skupa 34 obiteljska liječnika? U najcrnjem bi scenariju bez liječnika opće medicine ostalo 50.000 ljudi, dok bi dom zdravlja, ovisno o danu, radio s 5 do 18 zatvorenih ambulanti. Mjere za ublažavanje tog crnog scenarija predviđaju da bi se preostali liječnici uglavnom bavili akutnim stanjima, dok bi kronični bolesnici bili izloženi još dužim listama čekanja, koje već sada predstavljaju jedan od najvećih problema. Za slične radikalne poteze odlučili su se i drugi obiteljski liječnici u državi. U Celju su zasad zamrznuli otkaze zbog obećanja ministarstva zdravstva, a otkaze najavljuju i u Slovenj Gradcu, Ptuju, Mariboru i drugdje. Dakle, radi se o prijetećoj zdravstvenoj krizi nacionalnih razmjera, koja u crnom scenariju znači postepenu razgradnju primarnog zdravstva u državi. Valja postaviti niz pitanja: kako je do te krize došlo, koji su zahtjevi obiteljskih liječnika, tko su glavni akteri ove priče i na koji način privatizacijski apetiti uvijek iznova pokušavaju iskoristiti krize ove vrste?
Statistički pregled
Preopterećenost je najveći problem s kojim se suočavaju obiteljski liječnici, a uzrokuje ju prevelik broj pacijenata po pojedinom liječniku. Kratko vrijeme koje liječnicima stoji na raspolaganju dodatno je umanjeno opsežnom administracijom koju moraju ispunjavati u skladu sa zahtjevima Zavoda za zdravstveno osiguranje Slovenije (ZZZS). Primjerice, tek nedavno je bila promijenjena odluka prema kojoj je sam liječnik morao računati koji je dom zdravlja za pacijenta najbliži i na temelju tog odobravati isplatu putnih troškova. Zbog toga sve više liječnika pregorijeva, sve su češće odsutnosti zbog bolovanja, a posljedično je sve veće i opterećenje ostalih liječnika.
Prema grubim procjenama zadnjih je godina zbog sličnih problema državu već napustilo oko 300 liječnika i 600 medicinskih sestara koji u Austriji ili Njemačkoj za prilično veće plaće nalaze poslove s boljim radnim uvjetima. Natprosječnu opterećenost potvrđuju i usporedbe s drugim europskim državama. Naime, izdaci za zdravstvo su u Sloveniji za deset postoji niži od europskog prosjeka, zaposleno je približno 20 posto manje liječnika, a u jednakom obimu manjka i bolničkih postelja. Unatoč tome broj zdravstvenih pregleda po stanovniku iznad je europskog prosjeka. Da zaključimo – zdravstvo ima premalo novca i premalo liječnika koji rade natprosječno puno. Tako su svi kranjski liječnici u svojim otkazima napisali: “Otkaz dajem zbog pritiska ZZZS te opterećenja iznad norme i standarda plave knjige te zbog uvjeta rada koji onemogućavaju ispunjavanje temeljnog poslanstva liječničke struke.”
Da su obiteljski liječnici preopterećeni ne spori (gotovo) nitko, a o tome koji su stvarni motivi otpora liječnika, uistinu bolji radni uvjeti ili popločavanje privatizacijske putanje zdravstva, mišljenja su podijeljena. Osvrnimo se prvo na one koji sumnjaju u preopterećenost, a to je u prvom redu ZZZS, koji se u tumačenju jednih te istih statističkih podataka izrazito razlikuje o liječničke komore i sindikata zdravstva. Dok iz osiguranja tvrde da liječnik na pacijenta izdvoji 13 minuta, drugi tvrde da to vrijeme nije duže od 7 minuta. Sindikati i komora pritom navode da Zavod za osiguranje u svoju statistiku uračunava i liječnike koji su na bolovanju, porodiljnom, one koji rade na hitnoj itd., čime dolazi do takvog iskrivljivanja podataka. Na sličan način Zavod operira i kada se radi o statistici vezanoj uz broj pacijenata koji otpadaju na pojedinog liječnika, zbog čega se čini da je opterećenost liječnika manja nego stvarno jest.
Činjenica je da se liječnici diljem države ne suočavaju s jednakim problemima, negdje su i manje opterećeni, no pritom je na umu potrebno imati dvije stvari. Pacijentovo zakonski zagarantirano pravo na izbor osobnog liječnika i liječnikovo pravo na slobodu izbora radnog mjesta. Dakle, problem područja gdje kronično manjka liječnika nije moguće urediti administrativnim premještanjem liječnika i pacijenata. U prvom se redu radi o kadrovskoj krizi koju nije moguće riješiti preko noći, tim više što je obiteljska medicina zbog svih navedenih problema trenutno za mlade liječnike izrazito neprivlačno usmjerenje. Kritičnu važnost područja primarne skrbi rasvjetljuju podaci studije iz 2012. godine koju navode u sindikatu obiteljskih liječnika – svaki dodatni obiteljski liječnik na 10.000 stanovnika smanjuje smrtnost i troškove hospitalizacije za 6 do 10 posto.
Liječnicima plaća nije problem
Sada ministar zdravstva obiteljskim liječnicima obećava da će po novome moći odbijati nove bolesnike već pri dosegnutih 1.895, iako se Zavod za zdravstveno osiguranje s time ne slaže. Po mišljenju Zavoda takvo sniženje nije moguće te bi granica trebala ostati na postojećem državnom prosjeku, tj. 2.417 pacijenata na jednog liječnika. Konkretno, da bi predložena promjena bila primijenjena, u državi bi naime trebali 300 dodatnih liječnika, koji trenutno ne postoje. Sudeći po ministrovim prvim reakcijama, vlada bi mogla naložiti ZZZS-u prihvaćanje te odluke, iako bi u tom slučaju bez liječnika očito još uvijek ostalo prilično puno ljudi jer ta administrativna mjera, unatoč rasterećenju starih, nove liječnike neće stvoriti. Suština problema tako ostaje kadrovska kriza, te je ona temelj kako preopterećenosti liječnika tako i predugih lista čekanja u zdravstvu.
Po tom pitanju su se neki mediji oglasili uz prigovor da pobuna obiteljskih liječnika uopće nije spontana, već da je u pozadini riječ o pokusu privatizacije zdravstva. Osnova za ove optužbe je elektronska pošta koju je predsjednik sindikata obiteljskih liječnika svojim članovima uputio još krajem 2017. godine. U njoj članstvu pojašnjava da, sudeći po tumačenju inspektorata za zdravstvo, liječnici umjesto kao javni službenici sa zdravstvenim zavodima mogu i sklapati ugovore kao samostalni poduzetnici ili kao društva s ograničenom odgovornošću. Prelazak liječnika u privatnike dovodi do toga da se liječnici prije ili kasnije moraju početi i ponašati kao poduzetnici, a pacijenti tada postaju samo klijenti. Dok se ranije radilo o preopterećenosti javnog službenika na fiksnoj plaći, sada se radi o prilici privatnika za dodatnom zaradom. Povratno, odljev te vrste one koji opstaju u javnom sektoru stavlja u još teži položaj, a zdravstvo de facto postaje sve manje univerzalno.
Recentno istraživanje liječničke komore među 600 slovenskih liječnika pokazalo je da ih prilikom rada u najvećoj mjeri smeta manjak vremena za pacijente (45 posto anketiranih), više od trećine smeta pretjerana administracija, a manje od dva posto preniska plaća. Činjenica je da liječnička plaća u Sloveniji omogućava više nego dostojno preživljavanje te da već sada trećina svih liječnika spada u najviši, 57. platni razred. U praksi to znači tek 4.000 eura bruto osnovne plaće, no zbog brojnih prekovremenih sati liječničke se plaće nalaze u samom vrhu među javnim službenicima i dosežu čak i 16.000 eura bruto. Unatoč tome što za liječnike plaća, kako subjektivno tako i objektivno, nije ni približno najveći problem, sindikati zdravstva i liječnička komora ustrajno ju navode kao jedan od glavnih pregovaračkih zahtjeva.
Sindikat kao buduća udruga poslodavaca
Naime, oni i još nešto drugih reprezentativnih liječničkih organizacija nastoje liječnike isključiti iz platnog sustava javnih službenika, kamo od 2008. godine pripada oko 160.000 zaposlenih (učitelji, vatrogasci, policajci, suci, službenici itd.). U praksi bi to značilo ukidanje platne skale, koja sada završava 57. platnim razredom. Dugogodišnji vođa sindikata zdravstva pritom rado navodi da sustav kakav postoji u Sloveniji nema niti Rumunjska. Rumunjski liječnici, po njegovim tvrdnjama, sada uz dežurstva mogu zaraditi i do 4.000 eura mjesečno, a kada bi slovenski liječnik htio imati takvu zaradu, morao bi imati bruto mjesečnu osnovnu plaću koja bi bila znatno viša od trenutne plaće predsjednika vlade, republike ili državnog parlamenta. Drugim riječima, jedinstveni platni sustav takve plaće uopće ne omogućava, zbog čega sindikat i komora učestalo pozivaju vladu da liječnike izuzme iz tog sustava.
Dosad se to nije dogodilo i najvjerojatnije se ni neće dogoditi jer jedinstveni platni sistem naime može funkcionirati samo jedinstveno i bez iznimki, čega je svaka vlada potpuno svjesna – kada bi popustili liječnicima, za očekivati bi bilo da se oglase i suci, a na kraju krajeva, zašto policajci, vatrogasci i učitelji ne bi bili samostalni poduzetnici?! Pragmatične realpolitičke činjenice te vrste sistem drže na okupu, dok privatizacijska talasanja, koja u određenoj mjeri nedvojbeno znače izlazak iz tog sistema, u stvarnosti ne odražavaju volju većine liječnika (kako smo vidjeli, s plaćom je većina već zadovoljna). U čije ime onda progovaraju sindikat i komora kada to zahtijevaju?
Naravno, u ime onih koji zarađuju najviše, kojima više nego dostojno preživljavanje nije dovoljno. Tako krovni sindikat i komora razrješavanje radničke problematike liječnika vide prije svega kroz njihovu mogućnost prelaska s radničke strane na stranu kapitala. Da umjesto javnih službenika budu privatni vlasnici, u skladu s principom da je tek privatno zdravstvo istinski čuvar i garancija javnoga zdravstva. Simptomatična je izjava liječničke komore da “nije važno u kakvom se radnopravnom statusu nalazi pojedini liječnik, već radi li svoj posao stručno i za pacijenta sigurno”. Pogrešno! Itekako je važno kakav radnopravni status liječnik ima, jer to na kraju određuje hoće li uopće i u kojoj će mjeri zdravstvo biti javno i univerzalno dostupno dobro i time vrijednost, a kada postaje pravo i privilegija onih koji imaju dovoljno novca da si ga uopće mogu priuštiti, dok su oni koji to ne mogu sami za to krivi.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić