Ne znamo je li zbog prokletstva teme, težine problema ili strukturnih komplikacija u organizaciji, ali tek što su institucije Europske unije odlučile najzad “riješiti” najveći preostali teritorijalni spor na Balkanu – onaj između Prištine i Beograda – posvađale su se. Naime, jučer održani Sastanak na vrhu o stabilnosti zapadnog Balkana organizirale su vlasti dviju vodećih sila EU: Njemačke i Francuske. On je optimistično nazvan pokušajem ovih sila da “preuzmu odgovornost” za zapadni Balkan. Ipak, čini se da je riječ samo o novoj rundi pritiska na Kosovo i Srbiju. I to pritiska koji se odrađuje iza leđa službenih europskih institucija nadležnih za ovo pitanje.
Pokušaje normalizacije odnosa dosad je koordinirala Federica Mogherini, unijska “visoka predstavnica” za vanjske poslove. Nju organizatori berlinskog sastanka jučer uopće nisu pozvali. Ona se ipak pojavila kao zamjena za predsjednika komisije Jeana-Claudea Junckera, ali je namjerno ostavljena u sjeni njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Koji je razlog ovog izgurivanja Mogherini? Prvo to što su pregovori Beograda i Prištine koje je vodila očito zapeli, a odnosi su možda i najgori u posljednjih nekoliko godina. A drugi je razlog njezino kalkuliranje s neobičnim planom razmjene teritorija predloženim prošle godine.
Neukusna kaša
O tom planu su se dogovarali i kao rješenje ga najavljivali kosovski i srbijanski predsjednici Hashim Thaçi i Aleksandar Vučić, iako je očito da je svaki od njih zapravo pretpostavljao da će dobiti više teritorija na račun onog drugog. To je uostalom i plan koji bi možda mogao dobiti i potporu američkog predsjednika Donalda Trumpa, inače sklonog takvom tipu “dogovora”. No on je (prije svega kod Njemačke) izazvao veliku paniku, jer bi takvo trgovanje stanovništvom i teritorijem moglo postaviti opasan presedan. A osim toga, postavilo bi druge sile u glavnu ulogu na području Balkana, koje vodeća zemlja Europske unije ipak smatra svojim stražnjim dvorištem.
Iako jučer u Berlinu nije dogovoreno ništa supstancijalno, ipak se pretpostavlja da je prilika iskorištena da se Beogradu i Prištini priprijeti kako bi ih se natjeralo da prihvate alternativni plan, onaj modeliran prema dogovoru između bivše Zapadne i Istočne Njemačke. On bi u suštini značio faktičku normalizaciju odnosa bez formalnog mijenjanja statusa, pa prema tome i bez formalnog rješenja. Osim što nije jasno kako bi takav plan dobio potporu u zemljama na koje se odnosi, on bi zapravo predstavljao odgađanje rješenja za neke buduće generacije. Razlog cijeloj ovoj komplikaciji je naravno činjenica da lakog rješenja na koje bi pristali svi više nema.
Novo iscrtavanje granica gotovo bi sigurno dugoročno proizvelo više problema nego rješenja, kao što su uostalom pokazali brojni drugi regionalni primjeri mijenjanja granica u proteklih nekoliko desetljeća, a na poticaj međunarodnih sila. Odgađanje rješenja privremenim dogovorima opet nije ništa novo. A situacija u BiH, da navedemo samo jednu, jasno pokazuje kako se i zapadna “privremema” rješenja lako pretvore u trajnu noćnu moru. U svakom slučaju, cijela regija se čini kao kaša s puno nespretnih kuhara. A činjenica da se njihovo šeprtljavo nametanje naziva “preuzimanjem odgovornosti” zvuči kao neukusna šala.