društvo
Hrvatska
tema

Maratonci trče počasni krug

Foto: AFP

Slučaj kina Europe nije izolirana priča bez obzira na to kakvu mu je točno budućnost namijenio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Dio je to šireg podrivanja gradske kulturne infrastrukture. Ali i ne samo kulturne.

Početkom travnja gradska vlast Milana Bandića objavila je vijest koja mnoge nije iznenadila, ali je svakoga deprimirala. Kino Europa, najstarije i najbolje zagrebačko old school kino u centru grada prestaje s kinoprikazivačkim radom radi “neophodne renovacije”. Umjetničkoj organizaciji Zagreb film festival (ZFF) koja je kinom upravljala deset godina
prekinut je ugovor o najmu zbog čega je neizvjesna budućnost četrdeset i pet radnika – od čega njih dvadeset na stalnom radnom mjestu. Kino je godišnje, u prosjeku, posjećivalo sto tisuća gledatelja a kafić s terasom u sastavu kina (bila) je ultimativna gradska lokacija.

Iako je Bandić par godina ranije dao naslutiti nepovoljan ishod za programere kina i zakupce prostora, ove je godine u veljači Gradski ured za kulturu kinu Europa odobrio javna programska sredstva u iznosu od 420 tisuća kuna. Zašto, ako je gradska vlast u veljači morala znati da će doći do “neophodne renovacije” 1. lipnja, na dan kada ističe desetogodišnji najam upravljača kina? Očito zato, da bismo ostali u limbu samoskrivljene racionalnosti. Ne vrijedi logički aparat, kakvo moraliziranje, čemu kuknjava. Svjedoci smo promjena, pa ih zbrajamo na štetu širega plana. Nije vrijedio ni napor filmskog producenta Borisa T. Matića, direktora ZFF-a i vlasnika producentske kuće Propeler film, oko uredne dokumentacije koju je u ime produljenja najma kina posljednje dvije godine slao gradskim vlastima.

Suhe činjenice o provedenim radovima renovacije, adaptacije prostora i restauracije projekcijske opreme čime je udovoljeno kriterijima zakupa koji je ZFF 2009. dobio na javnom gradskom natječaju. Nulti napon interesa gradske vlasti izazvao je i fakat da je 2016. kino Europa dobitnik nagrade “Europa Cinemas” za najbolji europski program. U srazu s jačom Bandićevom retoričkom valutom kojom je gradonačelnik “objašnjavao” razloge prekida najma ZFF-u, pozitivne i progresivne činjenice poslovanja kulturnom institucijom u centru grada izgledaju patetično kičerske i jalove.

Privatna prćija

Jer gradonačelnik “kristalno jasno” objašnjava kako je bilo. Nakon što je 2006. “spasio kino od ralja tajkunske privatizacije”, kino je putem javnog natječaja dodijeljeno ZFF-u, toj organizaciji ili “privatnoj firmi” koja je “zarađivala od šank-linije” u “zaštićenom objektu kulture”. “Zašto ne odgovaraju oni koji su 1991. i 1992. to privatizirali za nula kuna, da sam ja to morao ponovno kupovati. To je suštinsko pitanje”, izjavio je gradonačelnik medijima osmoga travnja uz kratku poruku “onima koji prosvjeduju ispred kina”: “uzalud vam trud svirači”. Baš suštinski, srce fakata.

Gradsko kino u najmu privatnoj organizaciji koja se bavi proizvodnjom i prikazivanjem (europskog) filma očito nije ( više?) javno dobro iako je kupljeno sredstvima lokalnog proračuna, nego je “privatna prćija”. Ciničnu retoriku “privatne prćije” posuđujemo, naime, iz javnog arsenala gradonačelnika, upućena je Borisu T. Matiću kao “gazdi” atraktivne šank- linije u centru grada. Naravno, činjenica da je “šank” odnosno “pružanje ugostiteljskih usluga” u prostoru kina bio jedan od uvjeta njegova zakupa iz 2007. godine, sad izgleda nekako blijedo. Javnosti uvjerljivije djeluje privatno- difamacijska linija koju proizvode mediji skloni Bandićevoj moći po kojoj je Matić “kriv” jer posjeduje vilu u Istri, jer radnike “drži na minimalcu” i usput navodno reketari podnajmom dvorane naplaćujući ju Udruzi žena domovinskog rata.

Kakve koristi od demantija i postavljanja meritorne kazaljke na ključni događaj prvoga lipnja, kad se na zgradu kina Europa planiraju postaviti građevinske skele za “neophodnu renovaciju” što će se finanirati “sredstvima iz europskih fondova”? Koliko je poznato, za ovaj “kulturni objekt pod konzervatorskom zaštitom” nije izrađena projektna dokumentacija niti su za obnovu predviđena proračunska sredstva. U procesu prekrajanja gradske kulturne infrastrukture gradonačelnik do sada nije koristio sredstva EU fondova, ali je opet teško shvatiti da nema pojma koliko traje proces prikupljanja pripremne dokumentacije za renovaciju javnog kulturnog dobra. Godinu, dvije, tri? Koga briga?

Kristalno jasno

U kadru medijskog “drž’te lopova”, nema smisla tražiti logičnu nit. Svi nisu lopovi, ali u privatno-javnom partnerstvu Milana Bandića, nevinih nema. Da bi poboljšao svoje izglede za najam kina, 2007. godine Boris T. Matić je potpisao listu Bandićevih simpatizera. Bilo je to davno, gledao se javni interes, gradonačelnik je kupio kino nakon građanske akcije „Daj mi kino“ u organizaciji ZFF-a i Hrvatskog filmskog saveza, demokracija je navodno pobijedila. Sada gledamo ishod što je u bandićevskom sistemu partnerstva „kristalno jasan“. A onaj tko virtuozno vodi gradsko kumsko gazdinstvo, „ne podnosi“ političku nelojalnost i neće, primjerice, tolerirati Matićevo javno podupiranje političke platforme zelene ljevice. Previše grešaka, nimalo poniznosti.

Čak niti pojam arhitektonske “nevinosti javnog dobra” ne nudi jamstva. Postojeća konzervatorska zašita zgrade kina Europa nije, naime, garancija da će se nakon “neophodne obnove” nastaviti s primarnom djelatnošću. Izgrađena je 1925. godine prema ideji braće Alfreda i Lea Müllera i nacrtima arhitekta Srećka Florschutza. Židovska obitelj Müller koja je početkom 20.stoljeća industrijalizirala zagrebačku Kustošiju ulagala je u kulturnu infrastrukturu grada. Adolf Müller je već 1913. uložio novac u gradnju kina Helios u čijoj se zgradi danas nalazi kazalište Gavella, a potom je 1919. godine kupio stambeno-poslovni kompleks između Masarykove i Varšavske i dao na upravljanje sinovima Afredu i Leu. Stara je zgrada srušena i započela je gradnja projekta “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera”. Projekcijom dvodijelne sage “Nibelunzi” Fritza Langa i filmskim žurnalom “Dalmacija, zemlja sunca“”tadašnje kino Balkan otvoreno je 8. travnja 1925. godine., a privatizacijom 1990-ih promijenilo je ime.

I ne ispada paradoksalno nego posve normalno to da su nekadašnji ekonomski i modernističko filmski napori obitelji Müller u ondašnjem “kapitalizmu s ljudskim licem”, danas tek predmet klijentelističke sprdnje “privatno-javnog partnerstva”. Mülleri su početkom prošlog stoljeća vodili brigu o filmskoj pismenosti građana, marljivo slijedeći europske trendove filmske industrije. Profesionalci suvremene domaće filmske industrije, nažalost, znaju što gube s prestankom rada kina Europa. Znaju, a nemaju načina da javnosti objasne vitalni zakon spojenih posuda u domaćoj filmskoj kulturi i industriji, nakon što je domaća krovna filmska instituicija HAVC prije par godina morbidno nastradala pod kotačima političke desnice.
I kao što je lokalna bandićevsko-medijska sprega “maknula” Matića iz kina Europa, domaća desnica je difamacijski mrcvarila i srušila nekadašnjeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, u čijem je mandatu domaći film doživio procvat.

Tko se, ipak, tek mutno sjeća Hribara, može se u zalog suvremenosti situacije s domaćom filmskom industrijom poslužiti njezinom svježom statistikom bijednog tempa i još jadnijeg budžeta. Pa onaj tko misli da je riječ o moralizatorskom pretjerivanju u usporedbi nacionalne filmske
industrije i lokalnog kina kojemu je gradska vlast- nećeš ti velike stvari- otkazao najam jednom “birtijašu” da bi stavio drugoga, možda bi mogao uvažiti sljedeći fokus, što pokazuje sistemsku devastaciju lokalnog (i) na štetu nacionalnog. Kino Europa bilo je, naime, jedino takvo “filmsko” mjesto u zemlji, koje je osim festivalskih događanja raznih žanrova, funkcioniralo kao javna platforma domaće krovne filmske kuće HAVC. Je li to loše, ili je to krivo?

Profesionalna iritacija

Može li mjesto s takvom reputacijom, uhodanim programskim usmjerenjem i, što je najvažnije, naivnom navikom građana da ga smatraju javnim kulturnim dobrom, naprosto promijeniti adresu i “voziti dalje” s drugom administracijom? Možda može, možda ne može. Odgovor je dovoljno prozirnog dometa, da ga vidimo u sistemskoj taktici gradonačelnika kojega “profesionalno” iritira kulturna infrastruktura u srcu grada. Vođeni, dakle, nametnutom birtijaškom logikom umjesto potrebom javnoga dobra u kulturi, slažemo kronologiju. Hrvatski filmski savez HFS, krovna udruga neprofesijskih filmskih i video udruga u Hrvatskoj koju vode domaći profesionalci filma, u gradski najam je prije petnaest godina dobila zapušteno kino Tuškanac.

Od Grada su stizala sredstva za program, a problem renovacije prema suvremenim tehnološkim standardima riješio je HFS. U planu je bio, u suradnji s ZFF-om, gradski Filmski centar, kao konačno mjesto u kojemu kinotečna građa “sreće” suvremenu filmsku produkciju. I to nakon što je, iz tehnoloških razloga, zatvorena dvorana Kinoteke, malog kina koji je vlastitu kinotečnu slavu skončao 1980-ih. Ideja Filmskog centra bila je zgodna, podupirao ju je na početku i gradonačelnik Bandić, iako su se programska sredstva HFS-u smanjivala. Ipak, prije dvije godine sinkroniciet nekoliko gradskih odluka otkrio je bandićevsku križaljku. HFS-u su se 2017. drastično smanjile gradske dotacije, a mobing birtijaša koji je uzurpirao fizički prostor kina Tuškanac postao je nepodnošljiv. Gradonačelnik nije imao komentar nego je iste godine svečano otvorio, u međuvremenu s pravom zaboravljenu i tehnološki zapuštenu Kinoteku čiji je prostor u vlasništvu katoličke Crkve.

Gradska vlast je s Crkvom potpisala ugovor o najmu pa je Kinoteka, uz privatnog obrtnika birtijaša u auli kina, dana na upravljanje kadrovima iz gradskog Centra za kulturu i film August Cesarec. Javno partnerstvo s Crkvom, javno upravljanje kulturnom institucijom, što ne štima? Jedino to, da kino Tuškanac čiji su voditelji, baš poput kolega profesionalaca iz kina Europa, obnovili prostor i projekcijsku dvoranu o vlastitom trošku, a sada mogu mirno čekati sličnu sudbinu “kristalno jasnog” rješenja o otkazu najma i selidbi, ako ne i zatvaranju, vlastite djelatnosti. Hoće li u tom atraktivnom gradskom prostoru ostati isti ili će se useliti neki poduzetniji birtijaš ili hotelijer, nevažno je. Zar doista ne postoji alternativna adresa za sve filmske, festivalske i sličnokultulturnjačke gardske sadržaje? Sistem dela, gradonačelnik ima rješenje!

Pokazni primjer

Naime, prošle godine su iz nejasnih lokalno-politikantskih razloga otpušteni organizatori i voditelji kulturnog programa “Kultura promjene” u Studentskom centru što je opremljen kino dvoranom (iako lošijeg standarda od onoga na koji su navikli naivni građani) i stigla je nova upravljačka ekipa raspoložena za suradnju, podnajam i svaki poslovno-kulturni dogovor. Javna institucija je u vlasništvu zagrebačkog Sveučilišta, s bandićevski baždarenom upravom. Javno dobro, javni interes na lokalnoj razini: što ne valja? Cinizmu birtijaškog reket-sistema ne može, nažalost, parirati cinizam zbroja Bandićevih suludih devastacija. Kino Europa u toj je slici tek pokazni primjer nepopravljive štete: kao u prošlosti, tako i ubuduće.

Eto, prije godinu dana je jedva izbjegnuta hotelijerska privatizacija Hrvatskog glazbenog zavoda, pa će takav nesigurni status quo bandićevska gradska uprava motriti sa zanimanjem, sljedećih par godina. Radi gradonačelnikove tragičnokomične ideje “Pješačkog centra izvrsnosti” prošle godine je divljački devastiran okoliš Meštrovićevog paviljona. Građani su prosvjedovali uz parolu #vratitemagnoliju, gradonačelnik je “obećao” da će iščupanu floru vratiti, a rezlutat je aseptični travnjak koji njeguju gradske službe. Uzalud je bila ta iluzija racionalnosti konzervatorskih profesionalaca.

Najavu takve reprize slušamo ovih dana, kad postaje jasno da se gradonačelnikova vizija obnove Zagrebačkog velesajma neće sretno poklopiti s vapajem arhitektonsko-konzervatorske struke koja se oštro protivi “skidanju” konzervatorske zaštite nad paviljonima u sklopu Velesajma. Kakva će krasota ondje izniknuti, zna samo uža bandićevska sistemska ekipa koja cilja uskoro “preurediti” velesajam i Hipodrom u “zagrebački Manhattan”. Preuređuje se i Savski nasip, građani zbunjeno promatraju bagere što oru ogromne površine koje barem dvaput godišnje poplavi rijeka, a na kojima će, neslužbeno se priča, niknuti „nešto komercijalno“. Štekati, birtije? Gradske bagerske službe rade svoj posao ispred zapuštene tvornice Jedinstvo, koju je gradonačelnik davno, kao neadvekvatan prostor jedva adaptiran u klub Močvara, dao na korištenje nezavisnoj zagrebačkoj udruzi u kulturi. Šteta jedino što je gradonačelnik, onako usput, posljednjih godina Močvari smanjio javne dotacije do bizarnog minimuma.

Tako se, realno, krug javne kulturne infastrukture Zagrebu zatvara, nestaje u “nekadašnjem pojmu”, formi i sadržaju. Maratonci još možda trče počasni krug, ali u režiji kojoj se nema što oduzeti, niti dodati.