Pravosuđe u Hrvatskoj već neko vrijeme postaje sve prisutnijom temom, i to ne zbog impresivne prakse koja građane ostavlja s osjećajem zadovoljene pravde. Katastrofalno stanje kojem danas svjedočimo još je jedan rezultat davno započetih procesa.
Hrvatsko pravosuđe nije normalno. Ili: hrvatsko pravosuđe je trulo do srži. Ili, nešto kreativnije: hrvatsko pravosuđe je krivosuđe. Kako god uzeli, te i slične konstatacije sve češće odjekuju javnim prostorom. Njihovi autori u napadno velikoj mjeri spadaju u ono što prepoznajemo kao glas naroda, pa bio čujan posredstvom brojnih internetskih foruma ili prigodnih medijskih anketa. Ljudi relativno lako i otvoreno reagiraju na institucionaliziranu krivdu, onu koja se pojavljuje na mjestu rezerviranom za odmjeravanje zvanične pravde. Naročito ako nije posrijedi apstraktnija razina, npr. određena sistemska.
Više se tako senzibiliziramo oko sudske neobjektivnosti u korist razuzdanog čeda nekog moćnika, recimo, nego u slučaju kolosalnog miniranja javnih financija kapitaliziranjem mirovinskih doprinosa. Ne samo zato što je potonje teže razumljivo, i što glavna naplata slijedi tek u budućnosti. Konkretni primjeri iz svakodnevice, s nerijetko živopisnim protagonistima, a uz opipljivu fabulu, sami sebe pričaju tako da se publika uživljava u njih sasvim lično. Problem nastaje tamo gdje količina iritantnih i odioznih slučajeva preočito narasta u sindrom, u pravilo umjesto izuzetka. A klinički opisi pravosuđa Republike Hrvatske ponovljeni su javno već toliko puta, naime, da ih radi sagledavanja ukupnosti slike nužno moramo i usustaviti, klasificirati njihove pojavnosti.
Uz napomenu – sad razmatramo pravosuđe u najužem smislu, kao sudstvo, bez državnog odvjetništva, penološke egzekutive, itd. Predložit ćemo tri odvojene cjeline. Prva neka bude sve pristranije svrstavanje domaćih sudaca uz nacionalistički motivirane aktere procesa, tužitelje ili optuženike. Držat ćemo se dakle općepoznatih tema, bez potrebe da iznosimo veći broj primjera. Za ilustraciju, od novijih događaja, prisjetimo se nedavne presude u korist glumca Božidara Alića povodom njegova koketiranja s ustaštvom. Tom je prigodom benevolentno uzeto u obzir da je Alić veličao samo pozitivne značajke ustaškog režima. U tako relativiziranom kontekstu prihvaćeno je i njegovo korištenje pozdrava “Za dom – spremni!”.
Trn u oku
Svijetla strana inače jednoznačnog zločinačkog režima, naravno, ono je što nazivamo pričom za malu djecu. Primjerice, za sina Božidara Alića, budući da je taj glumac snimio vlastito dijete dok mališan pozdravlja navedenim pokličem, i objavio video na Facebooku, uz naknadno priznanje. Ali pustimo sad preglumljavanja ocvalog umjetnika, naš predmet je sud. Jer, upravo množina sličnih predmeta omogućuje revizionističko etabliranje Endehazije. Ustaški pozdrav nije apsolutno zabranjen, nego su dopušteni određeni izuzeci. I, kao što vidimo, ne samo za izvjesne hrvatske paravojne jedinice iz pretprošlog desetljeća koje su ga uvele u javnost na mala vrata. Dopušteno je i našemu razbarušenom artistu, uz službeno ispisanu ogradu da on ipak “nije veličao zločine”.
No istim sudskim procesom koji abolira evidentno svrstanog glumca, medij 24 sata proglašen je krivim. Zato što je pisao o Alićevoj sklonosti ustašama.
Zbog objave te političke činjenice, izgleda, glumac će dobiti i novčanu odštetu. Time ujedno dolazimo na drugu cjelinu ovog pregleda – sudski tretman medija i njihova prava na izražavanje. S prošlom godinom, kao i s početkom ove, uočeno je da pravosudni pritisak na medije poprima dosad neviđene razmjere. Štoviše, ta je anomalija rezultirala udruživanjem novinara i medija koji se inače razilaze po toliko drugih relevantnih političkih pitanja. Broj tužbi protiv novinara i medija u RH u ovom trenutku prelazi tisuću. Tužitelji su veoma često poznate i utjecajne javne osobe, političari na vlasti, tajkuni, itd. Sudovi su namjerili zatrti čak i satiru, s ponekad takvim objašnjenjima presuda kakvih bi se i satiričari teško dosjetili.
Diskriminirane skupine
Treća cjelina, pak, ovdje se tiče odnosa sudstva prema sustavu socijalne skrbi i njegovim službama. Ukratko, prvi spram drugih djeluju kao paralelni svemir, i to onaj povlašteni. Socijalna skrb utoliko jest Pepeljuga hrvatskog pravosuđa, prezreni deponij za statusno manje ambiciozne studente Pravnog fakulteta. Pritom, sustav kojem nedostaje gotovo trećina potrebnog kadra. Stradavaju najviše njihovi najizloženiji štićenici, djeca. Nema dileme da bismo ovako mogli nastaviti unedogled, otprilike. Pa i zamijeniti neku od cjelina nekima drugim.
Konstantna muka s pravosuđem pogađa npr. hrvatsko radništvo u radno-pravnim sporenjima o kojima sindikati godinama iznose sve sumornije statističke podatke. Ali vrijeme je i da podvučemo crtu. Zajednički nazivnik u ishodima sudskih procesa – govoreći o trendu, ne i većinskom iznosu – jest dominacija moćnih, utjecajnih, bogatih, korumpiranih, beskrupuloznih. Ta načelno neovisna vertikala vlasti podjednako služi istaknutim centrima moći kao i zakonodavna, izvršna ili monetarna.
Ništa se od toga, jasno, nije dogodilo preko noći. Negativna selekcija započela je još u ratu devedesetih. Nepodobni suci, ili oni koji nisu bili Hrvati, smjenjivani su ili istiskivani na isti način poput sličnih nesretnika na npr. Hrvatskoj radioteleviziji. Javni tužitelj Đorđe Kalanj i okružni sudac Branko Štulić imali su još manje sreće, pa su ubijeni. Franjo Tuđman je svejedno 1995. godine u Karlovcu, nakon vojne akcije Oluja, kritizirao lokalna nadleštva zbog preostalih Srba u pravosuđu. I jednom uspostavljen poremećaj u kadroviranju proširio se zatim po drugim parametrima, mimo etničkog.
Žarište nepotističkog zapošljavanja
Sudstvo u Hrvatskoj postalo je žarište nepotističkog zapošljavanja, što je dovelo i do zapuštanja kriterija stručnosti. O tome su javno govorili i neki insajderi (Kregar, Primorac, Ravlić, itd.). Obiteljski i transobiteljski klanovi tipični za visokostatusne ambijente, npr. liječnički ili profesorski, odavno su premrežili sudački milje. Očitovalo se to naročito vidno kod Ustavnog suda, i Vrhovnog. Nije pomoglo, ako to uopće treba naglašavati, nego je samo potvrdilo žilavost dotične klike.
Više priče u javnosti o svemu tome primarno ne indicira gore pravosuđe, u komparaciji s onim otprije pet ili deset godina. S izuzetkom tužbene pomame nad medijima uslijed krizne nervoze među silnicima. No daljnje češće tematiziranje problema više svjedoči o porastu opće iritacije njime. Narodu je malo jače dozlogrdilo; generalno je iscrpljeniji, pauperiziran i drastično razvlašten. Manjak kadra u socijalnim službama je i simptom i katalizator takve društvene regresije.
Prvobitnoj akumulaciji nepravde zasad se ne vidi kraja, niti se tako lako ovdje treba nadati nekakvom smiraju u vidu građanski prihvatljivog uravnoteženja sustava po modelu već anakronih zapadnjačkih obećanja. Hrvatska već dugo ekonomski i demografski puca uzduž i poprijeko. Brza privatizacija svakog javnog interesa jest njezina neupitna svakodnevica, s premalo džepova otpora. Na kraju krajeva, pravosuđe je samo logičan i dosljedan segment upravo takvog integralnog patološkog stanja. Ostaje pitanje optimalnog rješenja, a tu nam u nedostatku aktivnije perspektive ostaje načelni spomen svojevrsne društvene panaceje. Pravosuđu također nasušno treba temeljita demokratizacija. U ovom slučaju ona neće doći iznutra, nego će pričekati one koji se sami sve više prepoznaju kao žrtve.