Dio profita koje u obliku dividendi banke u Hrvatskoj šalju svojim stranim vlasnicima trebao bi porasti u odnosu na prošlu godinu. Prema izračunima Poslovnog dnevnika, a na osnovu već donesenih odluka o dividendama Privredne banke, Zagrebačke banke i Erste banke, na inozemne račune bi trebalo sjesti oko četiri milijarde kuna zadržane dobiti.
Kako tumače analitičari, radi se o racionalnoj odluci. Naime, banke se nalaze u prilično komotnoj poziciji jer i dalje imaju više milijardi kuna “viškova” u odnosu na zahtjeve regulatora, Hrvatske narodne banke. Ili preciznije, stopa adekvatnosti kapitala im se prosječno nalazi na 22-23% što se smatra itekako stabilnom pozicijom. Drugim riječima, ovdašnje su banke prilično osigurane za slučaj porasta loših kreditnih plasmana.
Gledano iz perspektive vlasnika banaka, nema potrebe za zadržavanjem akumulirane dobiti, pogotovo jer se ne očekuje izraženi rast kredita u narednom periodu. A i jedini oblik kredita koji je rastao u proteklom periodu jesu nenamjenski gotovinski krediti, na što je HNB upozorio banke i zatražio strože uvjete pri izdavanju takvih kredita. Kao dodatni razlog povećanja dividendi navodi se i nepovoljno stanje talijanske ekonomije, odnosno rizici u tamošnjem bankarskom sektoru odakle dolaze vlasnici Privredne i Zagrebačke banke.
Što se tiče samog odnosa ovdašnjih banaka s bankama maticama, primjetan je trend razduživanja. Dok su prije nepunih 10 godina većinski vlasnici banaka sudjelovali u njihovom financiranju s 20% udjela, sad se udio spustio na nekih 3%. Također, kreditiranje matica iz podružnica prije nekoliko godina nije ni postojalo, dok je danas iznos plasiranih kredita maticama dva i pol puta viši od iznosa kredita koje su matice plasirale podružnicama. Drugim riječima, banke se u financiranju sve više oslanjaju na domaću štednju.
I dok su ove kalkulacije i odluke iz perspektive banaka racionalne, postavlja se pitanje o učinku takvih politika na šire stanje ekonomije. Znamo da banke mahom kreditiraju državu i kućanstva i da je kreditiranje poduzeća tu skoro pa popratna aktivnost. Zašto i bi ulazili u takav rizik kad si mogu priuštiti sasvim solidnu dobit iz kreditiranja potrošnje. Takvog se rizika, naravno, čuvaju visokim kamatama. I dok se to ne promijeni, tj. dok se u odluke o kreditima i investicijama ne uvedu i neku drugi kriteriji osim neposredne dobiti banaka, sve priče o drukčijem razvojnom modelu su naprosto šuplje.
To uvođenje drugih kriterija je u trenutnom kontekstu neizvedivo i iziskivalo bi snažnu političku odluku. Bilo da se radi o ustanovljavanju državne razvojne banke ili nekom drugom obliku pritiska na trenutnu oligopolnu strukturu u bankarskom sektoru. Do toga u doglednom periodu sigurno neće doći, a naša ekonomija će se “razvijati” po inerciji. Od banaka nikakav tzv. proaktivan pristup ne možemo očekivati. Jer doslovno nemaju nikakvog razloga išta riskirati.