politika
vijest

Napokon politika!

Foto: AFP / Nicholas Kahm

Donald Trump nije bio u dosluhu s Rusima tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2016. godine. Tako glasi presuda specijalnog tužitelja Roberta Muellera nakon dvogodišnje istrage. Ili preciznije: nisu pronađeni dokazi za bilo kakav dosluh. Zasad javnosti nije dostupan cjelokupan Muellerov izvještaj već samo sažetak koji je Kongresu poslao državni odvjetnik, zapravo ministar pravosuđa William Barr.

Pored istraživanja o dosluhu s Rusima, Mueller se bavio i Trumpovim sudjelovanjem u ometanju istrage. Tu su rezultati nešto ambivalentniji: Mueller ne tvrdi ni da je kriv ni da nije kriv. Također, istraga je dokazala da je s ruske strane bilo nekih oblika interferencije u izbornoj kampanji, ali bez saučesništva Trumpove ekipe. Mnogi još ipak oklijevaju s konačnom prosudbom istrage jer je ono što znamo o rezultatima dosad uobličio Barr, čovjek kojeg je upravo Trump instalirao na poziciju.

Bez obzira na sve detalje i interpretativne naklonosti koji se još mogu otkriti, politički rezultat je jasan: Trump nije bio u dosluhu i Rusi nisu odlučili pobjednika američkih izbora. A na tome se temeljio cijeli politički i interpretativni ulog američkog liberalnog establišmenta. Trump nije “organski” plod američke politike već rezultat utjecaja vanjskog faktora. Ta ih je pozicija lišavala sagledavanja vlastite krivnje za uspon Trumpa, kao i nužnosti da se pozabave ozbiljnom političko-ekonomskom analizom.

Međutim, ta liberalna samokritika nije izostala zbog prostog političkog sljepila ili šoka zbog “nemoguće” Trumpove pobjede. Ona nije (bila) moguća zbog dosluha Demokrata i pratećeg medijsko-intelektualnog aparata s frakcijama američkog kapitala. Da bi se odagnala priča o vanjskom utjecaju i stranim interesima, moralo bi se prvo moći sagledati utjecaje i interese u američkoj politici. Ali ta dimenzija predstavlja nešto što se podrazumijeva, ili u najboljem slučaju tabu. Da ne bi bilo zabune, u kolopletu sličnih interesa i utjecaja se nalazi i Trump, samo što je on bliži s frakcijama kapitala oslonjenima na domaće tržište nego onima iz registra multinacionalnih kompanija.

Dvije su pak poante cijele ove priče. Da ne spominjemo američke utjecaje na izbore i političke poretke u drugim zemljama. Kao trenutno u Venezueli. Dakle, čak i da je Trump bio u nekakvom dosluhu s Rusima i da se radilo o ne znam kakvom utjecaju, opet nam preostaje odgovor na ključno političko pitanje: a zašto su ti sadržaji bili dovoljno atraktivni biračima da ga izaberu za predsjednika? Jer čak i ako kandidati lažu ili obmanjuju, prihvaćanje te laži ili obmane nije prosta manipulacija već indikator političkih preferenci.

Druga je poanta ta da Demokrati i liberalni establišment nemaju više taj luksuz da sve svedu na običnu manipulaciju i urotu. Naime, sad se moraju početi baviti politikom. Ali u potpuno drukčijem kontekstu: svojom su okladom na Ruse legitimirali Trumpa i njegovu ogavnu politiku i retoriku. Trump je sad “autentičniji” nego što zapravo je. I ova druga poanta bi trebala imati širi utjecaj od neposredne američke politike jer su ovakve reakcije dio repertoara liberalnog establišmenta diljem svijeta u nesnalaženju s novim trendovima. Međutim, sve to ne treba značiti da se možemo pouzdati u liberalno prosvijetljenje kao ključni doprinos obuzdavanju uspona ekstremne desnice. Jer dosluh je prejak.