U Sloveniji je vlada Marjana Šareca najavila poreznu reformu koja bi smanjenjem poreznog opterećenja rada trebala osigurati rast međunarodne konkurentnosti slovenske ekonomije. Međutim, pregledom brojki i trendova ta se oklada ne čini održivom.
Krajem prošlog mjeseca slovenska je vlada obznanila prijedlog tzv. fiskalne optimizacije. Kako je objasnio ministar financija Andrej Bertoncelj, cilj je snižavanje troškova rada u “najproduktivnijem sektoru društva” u svrhu poboljšanja konkurentnosti slovenskih izvoznika i rasta domaće potrošnje. Predložene mjere su s pravom okarakterizirane kao optimizirajuće s obzirom na to da će, ako se usvoje, optimizirati neoliberalne reforme koje su provodile prijašnje vlade. Međutim, planirane promjene fiskalnog sustava ne ispunjavaju ni unutarnje kriterije: ne samo da će omogućiti daljnju redistribuciju društvenog bogatstva u korist privilegiranih društvenih slojeva, već će dodatno konsolidirati poziciju slovenske ekonomije na postsocijalističkoj industrijaliziranoj periferiji.
Fiskalne manipulacije
Vlada smatra da navodno previsoka porezna opterećenja na rad pružaju premalo poticaja obrazovanoj i kvalificiranoj radnoj snazi da ostane u Sloveniju te ju, zapravo, motiviraju na migraciju u zemlje s višim plaćama. Ovo je djelomično točno – porez na rad je zaista iznad europskog prosjeka. Međutim, to vrijedi samo za više krugove menadžera, direktora te vjerojatno odvjetnika i liječnika. Porezi koji se odnose na ostale prihodovne grupe, uključujući tehničare, inžinjere i ostale specijaliste, manje-više su usporedivi s onima u susjednim zemljama. Među 28 zemalja Europske unije, Slovenija se nalazi na 10. mjesta prema poreznom opterećenju rada. Kada vlada govori o “ekscesivnim porezima na najproduktivniji sektor društva” zapravo se referira na najprivilegiranije društvene slojeve čiji mnogi članovi zauzimaju visoka mjesta u državnoj administraciji.
Ministar Bertoncelj je predložio devet različitih mjera koje će modificirati porezne razrede i porezne stope, prilagoditi opće porezne olakšice i reducirati poreze na naknadu za godišnji odmor (13. plaća) i poreze na bonuse (14. plaća). Procijenjeni gubitak poreznih prihoda će se djelomično kompenzirati blagim povećanjem poreza na kapitalnu dobit (s 25% na 30%), korporativnog poreza (s 19% na 21%) te uvođenjem minimalnog efektivnog korporativnog poreza od 5%. Iako su posebno posljednje dvije mjere više nego dobrodošle, one će samo okrznuti profite najvećih kompanija, pogotovo onih iz izvoznog sektora, koje se u velikoj mjeri oslanjaju na socijalnu državu i obrazovni sustav i njihovu “proizvodnju” relativno kvalificirane (i jeftine) radne snage. Da damo samo jedan primjer. Runaway taxes u svom izvještaju navodi da Gorenje, jedna od najpoznatijih regionalnih kompanija, računajući sve porezne olakšice i odbitke, nije zapravo u javni proračun uplatila ništa iako je ovisna o njemu posljednjih nekoliko godina.
Istina je da će predložene mjere povećati prihode svih najamnih radnika. Međutim, prema kalkulacijama Bineta Kordeža, najznačajniji rast će iskusiti onih 8% u najvećem platnom razredu kojima će plaće mjesečno narasti za 180 eura neto ili 3%. – što je otprilike šest puta više od nedavnog rasta minimalne plaće. Nasuprot tome, prihod onih 70% radnika iz (naj)nižih platnih razreda će narasti za tek 3 eura (0,4%), dok će za onih preostalih 22% u sredini narasti za 20 eura (1%). Stvarno sumnjamo da će takvo “poboljšanje” plaća stimulirati obrazovanu i kvalficiranu radnu snagu da ostane u Sloveniji, umjesto da potraži bolje poslove na Zapadu. U isto vrijeme, sumnjamo da će bogati investirati u proizvodnju s višom dodanom vrijednošću. Naprotiv, povećana potrošnja elita – ako do nje dođe – uglavnom će se odnositi na kupovinu luksuznih roba iz inozemstva i/ili financijske špekulacije.
Obznanjeni kauzalni odnos između porezne “optimizacije” i konkurentnosti slovenske ekonomije je pogrešan. Isto vrijedi i za najavljenu fiskalnu ravnotežu. Pored povećanja poreza na kapital, rast domaće potrošnje i efikasnije prikupljanje poreza bi navodno trebali kompenzirati gubitke u proračunskim prihodima. Međutim, oslanjanje na rast proračunskih prihoda putem rasta domaće potrošnje nije najpouzdanije zbog cikličkog karaktera potrošačkih obrazaca i ovisnosti o performansama BDP-a. Pored toga, s obzirom na to da većina poreznih obveznika prima plaću ispod prosjeka (1.682 eura bruto), a koja će se tek skromno povećati, rast potrošnje će biti prilično limitiran. Što se tiče borbe protiv poreznih prevara i evazije, nikakve konkretne mjere nisu iznijete. Pošto je izvjesno da povećani porezi na kapital neće donijeti punu kompenzaciju proračunskih prihoda, izvjesno je da će predložene mjere imati negativne učinke na dugoročnu fiskalnu ravnotežu.
Porezni sustav u postsocijalističkoj perifernoj državi
Parafrazirajući poznatu izjavu Hermanna Ebbinghausa, možemo reći da Bertonceljeva porezna “optimizacija” ima relativno dugu neoliberalnu prošlost, ali kratku povijest. Prva državna intervencija uime “najkreativnijeg i najproduktivnijeg sloja društva” dogodila se u vrijeme prve Janšine vlade (2004-2008.). Tadašnja porezna reforma je uglavnom išla u korist najbogatijih nauštrb srednjih klasa. Nekih deset godina kasnije, Cerarova vlada je odlučila “prevenirati emigraciju onih koji generiraju najviše dodane vrijednosti”. I ponovo, najbolje su prošli visoko pozicionirani u državnoj administraciji i oni najbogatiji. Plaće najsiromašnijih su se jedva promijenile, dok su srednjem sloju, uključujući inžinjere i razne specijaliste, prilično skromno narasle.
Taj savez između privatno-javnih interesa i privilegija viših klasa je relativno dug i sazdan na solidnim povijesnim i institucionalnim temeljima. Njegov korijen seže u 80-e godine prošlog stoljeća, jugoslavensku krizu koja je rezultirala snažnom promjenom klasnog odnosa u korist kapitala. Promjene u strukturi, razinama i kontroli javnih financija bile su u srcu Washingtonskog konsenzusa koji je činio okvir nadzora MMF nad slovenskom, tada nominalno socijalističkom ekonomijom. Usprkos “ne-intervencionističkoj” ideologiji, neoliberalizam se oslanja na sustavnu upotrebu državnih kapaciteta, uključujući i fiskalne, kako bi preusmjerio resurse prema višim društvenim klasama, kao i prema velikim domaćim i stranim frakcijama industrijskog i financijskog kapitala, i privilegirao tako režime rasta zasnovane na izvoznoj orijentaciji i financijalizaciji. Restauracija režima privatnog vlasništva u Sloveniji nije samo iziskivala ukidanje samoupravljanja već i centralizaciju proračunskog sistema i uvođenje poreza na osobne prihode. Zajedno, ove su reforme transformirale bivše samoupravljače u “porezno obvezne najamne radnike bez imovine” i priuštile državi snažan alat za kontrolu i izravnu redistribuciju proizvedenog društvenog bogatstva prema vlasnicima kapitala i političkim moćnicima. Već u ranom periodu devedesetih godina, nastajuća slovenska kapitalistička država je iskoristila novostečene fiskalne kapacitete kako bi suzbila plaće domaćih radnika i potaknula reorijentaciju industrije prema tržištima europske jezgre nauštrb (kolabirajuće) domaćeg tržišta.
Narednih su desetljeća predstavnici države i kapitala često pribjegavali retorici “osiguravanja međunarodne konkurentnosti” kako bi legitimirali daljnje oslobođenje viših klasa i vlasnika kapitala od njihovih socijalnih obveza, uključujući snošenje troškova za izvozno-orijentirani periferni razvoj. Ovaj je proces dodatnu dimenziju dobio 1999. godine uvođenjem poreza na dodanu vrijednost (PDV) prema europskim naputcima. Ovaj neizravni porez ignorira društvene i klasne razlike između predstavnika rada, kapitala i države. Tretira ih kao navodno homogenu grupu potrošača. Posljedično, PDV disproporcionalno snažnije zahvaća one s nižim primanjima. U Sloveniji je PDV značajno narastao 2013. godine, na 22%, navodno kako bi se umanjio proračunski deficit nakon državnog spašavanja banaka. Slovenija se trenutno nalazi na 11. mjestu u Europskoj uniji po visini PDV-a, dakle, iznad prosjeka. Iako je rast PDV bio smatran privremenim rješenjem, vlada Marjana Šareca se nije oglasila nikakvim planovima o snižavanju stope ovog regresivnog poreza.
Relativno visoki porezi na potrošnu, pogotovo PDV, nisu slovenska posebnost. Oni definiraju poreznu strukturu mnogih postsocijalističkih ekonomija, u kojima vlast koristi neizravne poreze kako bi kompenzirala fiskalne gubitke kreirane smanjenjem korporativnih poreza uime poboljšanja konkurentnosti, privlačenja stranih investicija te raznim subvencijama i poticajima. Iako konkretni odnosi između ideološke legitimacije i porezne kompozicije variraju od države do države, njihova opća fiskalna struktura odražava perifernu poziciju tih zemalja u neoliberalnoj europskoj podjeli rada i klasni savez između vlasti i dominantnih (izvozno-orijentiranih) frakcija kapitala.
Šarecova vlada u potpunosti prihvaća obrazac međunarodne integracije slovenske ekonomije i podnošenje tereta većine stanovništva. Njegova “šutnja” o PDV-u indikator je proširenog jaza u proteklim desetljećima između političkih dužnosnika i domaće radničke klase koju bi oni navodno trebali predstavljati. Ipak, treba priznati da Šarec demonstrira prilično visoku razinu političkih vještina: zna kad što treba reći. Uzevši u obzir rast njegove popularnosti, može se reći da Šarecova retorikea empatije prema poteškoćama “stvarnih proizvođača” trenutnog ekonomskog prosperiteta i redistribucija financijskih mrvica prema nižim socijalnim slojevima, uspješno sakrivaju društvenu nepravdu koju vladine fiskalne i socio-ekonomske politike reproduciraju.
S engleskog preveo Marko Kostanić