Gotovo svakim danom vijesti iz svjetske ekonomije sve snažnije upućuju na promjene u međunarodnim odnosima. Nakon što se desetljećima slobodno tržište promoviralo kao neupitni institucionalni okvir i meritokratski režim koji najboljima dopušta da uspiju, stvari se polako mijenjaju. Te promjene nisu zasnovane na drukčijim ideološkim trendovima već na neposrednoj obrani vlastitih interesa. Ili nešto preciznije: na obrani interesa određenih frakcija kapitala u određenim državama.
Naime, u slobodnotržišnoj utakmici netko mora pobjeđivati, a netko gubiti, makar relativno. I ti ishodi sa sobom ne nose samo promjene u ekonomskoj moći, već i u političkoj. Vlade čiji su nacionalni kapitali potencijalni gubitnici u konkuretnskoj utrci, ne mogu riskirati prepuštanje ključnih sektora stranom kapitalu, a i posljedični gubici radnih mjesta su također mogući faktor političke nestabilnosti. Naravno, govorimo o snažnijim državama i vladama, a ne o primjerice Hrvatskoj.
Premda se te nove protekcionističke mjere uglavnom vezuju uz Trumpovu administraciju, ništa bitno drukčije nije ni u Europskoj uniji. Već smo pisali o tome da je Njemačka najavila novu industrijsku strategiju s naglaskom na državnoj pomoći strateškim ekonomskim granama. A ovog je tjedna donešen i regulatorni okvir na nivou Unije kojim se dopuštaju značajnije provjere izravnih stranih investicija, kao i mogućnosti pojedinih vlada da zaustave takve investicije u sektorima koje smatraju strateškim.
Novi regulatorni okvir će na snagu stupiti 2020. godine, ali neke njegove odrednice se već itekako provode. To se može potvrditi konzultiranjem podataka o značajnom padu kineskih investicija u Europskoj uniji. Kineske su kompanije investirale 17,3 milijarde eura prošle godine na prostoru Unije, što predstavlja pad od 40% u odnosu na 2017. godinu i pad od 50% u odnosu na 2016. godinu. Analitičari dijelom taj trend pripisuju općem usporavanju kineske ekonomije i zabrinutosti tamošnjih planera zbog razine zaduženja njihovih kompanija.
No, itekako relevantan faktor su i blokade na koje su naišli širom Unije. Naime, Kina je krenula s ulagačkom diverzifikacijom, počeli su ulaziti u različite sektore, neke smatrane strateškima ili politički riskantnima poput telekomunikacija, što je europskom kapitalu i njegovim političkim predstavnicima bio znak za uzbunu. Na razne načine su investicije osporavane, bilo preko optužbi za damping bilo nekim drugim političko-pravnim mehanizmima. I sve to u kontekstu u kojem su kineske investicije bile neusporedivo manje od onih američkih na europskom kontinentu.
Zapravo je većina novih protekcionističkih mjera usmjerena na obuzdavanje kineskog kapitala. No, već spomenuta njemačka industrijska strategija i tmurne prognoze stanja svjetske ekonomije u neposrednoj budućnosti ukazuju da bi se te mjere mogle sve češće pojavljivati i unutar “anti-kineske koalicije”.