“Cipras će biti glas otpora i nade protiv ultraliberalnih politika i prijetnje ekstremne desnice”. Tim su riječima Stranka europske ljevice (EL) i Ujedinjena ljevica u Europskom parlamentu (GUE) najavile kandidaturu vođe Sirize za predsjednika Europske komisije na izborima 2014. godine. Budući grčki premijer tih je godina bio simbol preporođene ljevice koja je izrastala iz otpora tzv. mjerama štednje. Svega godinu i pol kasnije, pristao je nastaviti ultraliberalne politike štednje u Grčkoj i to u koaliciji s jednom manjom strankom ekstremne desnice. A sada bi bivši heroj mogao opaliti i novi šamar europskoj ljevici.
Naime, nakon što je nedavno u svoju vladu primio nekoliko političara iz redova grčkih socijaldemokrata i najavio skup u kojem će ugostiti predstavnike europske socijaldemokracije, čini se gotovo izvjesnim kako će bivši spitzenkandidat GUE-a prijeći u redove neoliberalne ljevice, gdje mu je realno po politikama već dugo i mjesto. Ali ovaj simbolički poraz mogao bi biti samo jedno u nizu razočaranja koje će na euroizborima ove godine doživjeti GUE. Kada je negdje tijekom 2015. i 2016. postalo jasno kako Siriza neće ispuniti očekivanja, mnogi su svoje nade u preporod europske ljevice usmjerili prema Španjolskoj.
Nove nade
Tamo je glasačka potpora (relativno) novoj stranci Podemos redovito prelazila 20% i činilo se lako mogućim da ona postane lider španjolske opozicije i “vlada u čekanju”. Ti veliki uspjesi, objašnjavali su tada lideri stranke, posljedica su primjene tobože inovativne strategije tzv. lijevog populizma, koju je karakteriziralo napuštanje starih ljevičarskih fraza o klasama i (u Španjolskoj važnog) pitanja obračuna s ostacima bivšeg frankističkog režima. Dosadno staro ljevičarstvo zamijenjeno je “kreativnom” novom retorikom o narodu protiv kasti i direktnoj demokraciji. No nije trebalo dugo da ta strategija pokaže svoja ozbiljna ograničenja.
Čim je eskalirala kriza u Kataloniji, Podemos se našao zarobljen između svoje strateške odluke da blago koketira sa španjolskim nacionalizmom i demokratske obaveze da se suprotstavi madridskoj represiji usmjerenoj protiv prava na samoodređenje, što ga je koštalo potpore i slijeva i zdesna. No na lokalnoj razini, daleko od velikih polemika o nacionalnom identitetu Španjolske, Podemos je uspio ostvariti nešto bolje rezultate, pogotovo kada je pomogao da nezavisne kandidatkinje dođu na vlast u dva najveća grada – Madridu i Barceloni. Ali u oba su se odnosi s gradonačelnicama u međuvremenu ohladili. A u Madridu je znatan dio članstva i vodstva nedavno otkazao lojalnost stranci u korist nezavisne garniture na vlasti.
Krah populizma
I na nacionalnoj razini Podemos je pristao igrati ulogu “druge violine” omogućivši socijaldemokratu Pedru Sánchezu da dođe na vlast. No Sánchez niti je mogao niti je htio napraviti ikakav demokratski ili socijalni iskorak koji bi opravdao potporu ljevice koju je dobio. Dapače, posljednjih tjedana igra jednu od najaktivnijih uloga u organizaciji puča protiv legalnih vlasti u Venezueli, koje su do prije par godina u Podemosu navodili kao svoje političke uzore. Nakon svih podjela i razočaranja, anketna potpora Podemosu se prepolovila, a dobar dio glasača je izgleda otišao novoj stranci Vox koja koristi istu “populističku” retoriku, ali umjesto mlakog i nikada sasvim definiranog ljevičarstva nudi prilično jasan i čvrsto artikuliran fašizam.
Slično u anketama stoji i Nepokorena Francuska (FI), tamošnji pokušaj kopije Podemosa, koji je velike napore proteklih godina uložio u to da sa scene izgura do tada etabliranu Komunističku partiju Francuske, nudeći ponovo ljevicu tobože manje opterećenu starom frazeologijom, blagi nacionalizam i jednog jakog populističkog lidera. No čini se da je i taj pokušaj u najvećoj mjeri krahirao u nemogućnosti da se nametne prosvjednom pokretu “žutih prsluka”. Kao i u Španjolskoj, francuskim “lijevim populistima” aktualne ankete za ovogodišnje euroizbore predviđaju rezultate otprilike slične onima koje su još do pred par izbornih ciklusa ostvarivale komunističke partije.
Bez očekivanog uzleta
Pokušaji stvaranja lijevo-populističkih platformi u preostalim velikim zemljama EU, poput Njemačke i Italije su, kako se sada čini, mrtvorođeni. GUE stoga za ove izbore sve nade polaže u nekoliko malenih zemalja, poput belgijske Valonije i Slovenije, odakle dolaze vjerojatni spitzenkandidati, Violeta Tomić i Nico Cué. Te uz njih neke zemlje sa stabilnim političkim sustavima i starijim strankama ljevice, poput Njemačke i skandinavskih zemalja. Naravno, sve to pod uvjetom da se GUE ne raspadne na više grupacija, što se još donedavno najavljivalo kao mogući scenarij. U svakom slučaju, za razliku od 2014., sada više nitko ne očekuje nikakav “uzlet ljevice”.
Iako je kroz populističke eksperimente postala vidljivo manje lijeva, europska ljevica izgleda nije uspjela ispuniti čak ni obećanja većih izbornih uspjeha, a kamoli postati uvjerljiva alternativa postojećem sistemu. Lakih prečaca izgleda ipak nema, a onima zainteresiranima za drugačiji svijet (ili barem “socijalniju” Europu) izgleda predstoji novo promišljanje o tome kakve strategije su potrebne.