Na rumunjskom političkom centru i široko shvaćenoj ljevici sve vrvi od novih stranačkih gibanja. Situacija je na momente frapantno slična onoj u Hrvatskoj.
Relativno novi politički akteri u Rumunjskoj nedavno su objavili da će se natjecati na izborima za Europski parlament. Njihovi profili ne mogu biti različitiji, ali dijele zajedničku značajku koja prigodno izražava sistemsku i terminalnu krizu politike u postkomunističkoj Rumunjskoj. Te nove snage ne predstavljaju odmak od trenutnog poretka već prije njegovu tvrdoglavu izdržljivost.
Međut tim akterima, Zajednica Spasimo Rumunjsku (USR) je najetabliraniji izazivač. Ne samo u povijesnim terminima već zato što je posrijedi treća najjača stranka u rumunjskom parlamentu. Ona je nastala iz Zajednice Spasimo Bukurešt (USB), izvorno političkog pokreta, a kasnije i lokalne stranke, kojeg je inicirao bukureštanski aktivist Nicusor Dan. Cilj pokreta koji je postao stranka bilo je otimanje kontrole nad Bukureštom iz ruku političke klase koja je transformirala grad u raj za privatne poslovne interese, vlasnike automobila i maloprodaju na štetu doslovno svega ostalog.
Program pokreta bio je suštinski neoliberalan (tržišni mehanizmi umjesto političkog dosluha) i usredotočen na zaštitu gradske baštine. Tužbe protiv gradskih vlasti zbog ilegalne gradnje bila je njihova glavna aktivnost i ona koja ih je učinila politički prominentnima. Nedvojbeno, njihov je program, bez obzira na ideološke pozicije, zamišljao grad više prijateljski podešenim prema pješacima i biciklistima te ga nije smatrao poduzećem za zgrtanje novca već kolektivnim projektom koji se mora organizirati i razvijati.
Ovakav je pristup djelovao privlačno važnim segmentima gradske srednje klase: poduzetnicima, dobro plaćenim radnicima u korporacijama, umjetnicima, zaposlenima u NGO sektoru te sveučilišnim profesorima. Iako po svojoj vokaciji nije bio usporediv s pravo na grad pokretima koji su nikli diljem svijeta, Spasimo Bukurešt je predstavljao pokušaj vraćanja grada u ruke građana, ali u ruke samo nekih građana i to ne slučajno onih aktivnijih i bolje stojećih.
Kratka povijest nastanka
Lokalni izbori 2016. godine otvorili su priliku za proboj. Tad je USB prvi put izašao na izbore kao registrirana stranka (četiri godine prije Dan je izašao sa svojom listom) i odmah osvojio drugo mjesto te mu je zamalo izmaknulo gradonačelničko mjesto. Taj se neočekivan rezultat da objasniti dugogodišnjim aktivizmom, izdašnom financijskom pomoći lokalnih IT kompanija i internom implozijom konkurentske stranke Nacionalnih liberala. Ohrabrena tim uspjehom stranka je vrlo brzo najavila nacionalnu transformaciju u USR i nastup na parlamentarnim izborima 2016. godine. Na tim je izborima stranka s 10% osvojenih glasova ušla u parlament gdje je reputaciju zaradila disruptivnim taktikama protiv vladajuće koalicije na čelu sa socijaldemokratima.
Proces nacionalne transformacije donio je značajnu promjenu u odnosu na inicijalnu strukturu i doseg stranke. Najvažnije, takva je transformacija iziskivala privlačenje novih članova diljem zemlje i dijaspore, mahom aktivista i ljudi iz poslovne zajednice koji prije nisu bili politički angažirani. To je pretvorilo stranku u mješavinu ljudi različitih uvjerenja, stavova i orijentacija. Nicusor Dan je odmah prepoznao tu situaciju i neposredno nakon parlamentarnih izbora dopustio postojanje triju orijentacija unutar stranke koje se baš i nisu slagale.
Najvažniji dodatak stranci prije ulaska u parlament činila je grupa ljudi koja je radila u tehnokratskoj vladi Daciana Ciolosa. Ciolos je postavljen za premijera 2015. godine nakon tragedije u noćnom klubu Colectiv i u vladu je popunio sa srednjim ešalonom EU birokracije (Ciolos je bio povjerenik Europske komisije za poljoprivredu od 2010. do 2014. godine), lokalnim NGO figurama i biznismenima. Oni su odbili koncepte političke odanosti i ideologije kako bi se posvetili reformi birokracije, borbi protiv korupcije i vladanju zemljom u stilu EU administracije.
Ali kako su se približavali izbori 2016. godine morali su donijeti odluku o svojoj političkoj budućnosti. Ciolosa i njegove ljude istovremeno su “zavodili” i Nacionalni liberali koji su im osiguravali podršku u parlamentu i USR koji se nadao da će s poznatim imenima postići bolji rezultat. Ciolos je vagao do samog kraja i na kraju se odbio priključiti ijednoj opciji dok je svojim pristašama poručivao da glasaju za jednu ili drugu opciju. Naravno, taj pristup je iziritirao obje stranke i rezultirao Ciolosovom marginalizacijom nakon izbora.
Skandali
Neki članovi njegova kabineta od kojih se ističe Cristian Ghinea, međutim, nisu slijedili njegovu poziciju već ću se učlanili u USR i postali zastupnici u parlamentu. Postupno je ta frakcija u parlamentu postala vrlo artikulirana i snažna te utjecajem premašila Dana i njegovu inicijalnu grupu sljedbenika. Dvije su se frakcije sukobile oko referenduma protiv istospolnih brakova. Dan je zagovarao da stranka nema službeni stav već da se prepusti članovima individualno dok je Ghinea smatrao da se stranka treba bezostatno suprotstaviti referendumu. Nakon internog hrvanja koje je bilo na rubu farse Ghineina frakcija je pobijedila, a Dan je dao ostavku i napustio stranku. Ghinea je postao zamjenik predsjednika stranke dok joj je na čelo došao njegov bliski kolega iz Ciolosove vlade. Ono što se inicijalno činilo kao svađa liberala i konzervativaca bila je zapravo bezobzirna borba za moć.
Ciolosova putanja nakon napuštanja premijerskog mjesta bila je jednako oklijevajuća kao i mandat mu. Najavio je da se namjerava aktivirati u politici, ali njegov plan osnivanja stranke se neprestano odgađao pa je osnovao pokret kao pripremu terena za osnivanje stranke. Nakon nekoliko koraka vamo-tamo, Ciolos je napokon početkom ove godine osnovao stranku naziva PLUS. Međutim, odmah se našao u skandalu kad se ispostavilo da je čovjek koji je registrirao stranku lokalni odvjetnik, sin generala Securitatee, tajne policije iz doba socijalizma.
Tek što se ovaj skandal smirio, odmah je izbio drugi. Ispostavilo se da dva člana stranke, i to iz samog vrha, nisu uopće tako nova lica u politici kao što se mislilo. Naime, njih dvojica su bili vrlo aktivni u ekstremno desnim krugovima i eksplicitno podržavali lokalne fašističke figure. Za neke i ovo nije bilo pretjerano iznenađenje budući da jedan član Ciolosove vlade sponzorira najvažniji ekstremno desni web-portal u zemlji.
Kako bi se izmigoljio skandalima, Ciolos je pažnju prebacio na drugu stvar: dogovorio je predizbornu koaliciju s USR-om. Dvije će stranke izaći na euroizbore sa zajedničkom listom kako ne bi rasipali glasove s obzirom na to da su im pristalice sličnih uvjerenja. Međutim, članovi i simpatizeri USR-a su bili razočarani odlukom nazvavši je obrnutim preuzimanjem. USR je očito jača stranka, zastupljena u parlamentu, sa značajnom bazom i 4-godišnjim iskustvom u politici. Ciolos donosi svoje ime i nešto tehnokrata i niz rezervacija oko namjera i sposobnosti.
Ne zastupaju nikoga
Ovo se združivanje zapravo očekivalo i samo netko neupućen u lokalne političke prilike može biti iznenađen. Koalicija Ciolosa i USR-a prirodno povezuje dvije temeljne ideje na ovdašnjoj političkoj sceni u proteklih pet godina: antikorupcija i tehnokracija. A obje ciljaju protiv propadajuće, koruptivne i oligarhijske političke klase navodno utjelovljene u trenutno vladajućoj koaliciji predvođenoj socijaldemokratima. Među protivnike spadaju i Nacionalni liberali koji nisu na vlasti, ali su izravni konkurenti.
Ono što je primjetno kod ove koalicije nije njen inherentni populizam već činjenica da se radi o populizmu bez naroda, populizmu koji ne treba narod. Njeni članovi tvrde da će isušiti močvaru rumunjske politike anti-korupcijskim mjerama. A primjerice, iz USR-a često stižu poruke kako će kad preuzmu vlast stare političare baciti u zatvor i zamijeniti ih tehnokratskom klasom prosvijećenih specijalista. Politika će se onda suspendirati, a stranke na vlasti će obavljati samo administraciju, kao što je to činila Ciolosova vlada.
Ljudi će biti slobodni da se bave svojim poslovima dok je politika čvrsto u rukama sposobnih tehnokrata. Nijedna od stranaka u ovoj koaliciji ne tvrdi da zastupa neku posebnu društvenu grupu ili posebne interese. Sve što oni traže su birači koji će im dati povjerenje s obzirom na njihov pedigre i distancu od tradicionalne postkomunističke politike. Na ovom se stavu zasniva sva njihova težnja prema političkoj moći. Dakle, ne radi se o pokretu koji želi mobilizirati bijes ljudi protiv korumpiranih i otuđenih elita u Trumpovu stilu već o eliti koja traži vlast tvrdeći da je bolja od prethodne elite.
Zapravo, u prošlosti se nijedna stranka nije zapravo oslanjala na narodnu mobilizaciju: oni su samo tražili podršku i glas prosvijećenog segmenta stanovništva koji razumije njihovu misiju. Odatle i taj paradoks da politička konstrukcija s minimalnom izbornom bazom i minijaturnom infrastrukturom može zapravo postati druga najjača politička opcija u državi.
Trendovi više lijevo
Istodobno s uspostavom koalicije USR-a i PLUS-a, Demos, što je akronim za demokraciju i solidarnost, je objavio listu svojih kandidata za izbore nakon otegnutih stranačkih rasprava. Demos je ne tako davno osnovana politička stranka koju čini labava mreža sveučilišnih profesora i aktivista nedvojbeno lijevo orijentiranih iako se tip ljevice koji oni predlažu rasteže od centrističkog lijevog liberalizma preko socijaldemokracije do možda socijalizma, ovisno o temi.
Očito, ovo je jedina lijeva politička stranka na rumunjskoj sceni trenutno vrijedna te etikete, što njeni članovi rado ističu kako bi osporili kritike s ljevice. Oni zagovaraju socijalnu Europu i nastoje se predstaviti kao zastupnici svih onih zaboravljenih u 30 godina neoliberalne tranzicije. Neki od najboljih lokalnih intelektualaca su ili izravno uključeni u rad stranke ili povezani s njenim djelovanjem.
Ipak, čak i najbenevolentnijim promatračima kompozicija i predstavljanje liste budi sumnju u najmanju ruku. Od dvanaest ljudi na listi, 9 su žene i zauzimaju vodeće pozicije, što je za svaku pohvalu i predstavlja presedan u rumunjskoj politici. Neke su profesorice, neke aktivistkinje, s dugogodišnjim stažom u lijevim krugovima, ali sasvim nepoznate van tog miljea. Uz par iznimaka, nitko od ljudi na listi nema nikakvog iskustva u politici, izborima ili pitanjima vezanim za EU. A neki gotovo da nemaju nikakva iskustva van diplomskog i postdiplomskog studiranja.
Naravno, fetišizam iskustva je neoliberalni trop koji treba biti odlučno odbijen. Politička posvećenost, ideološka rigoroznost i praktička aplikacija trebaju predstavljati alternativna mjerila. Međutim, kandidati Demosa ne naglašavaju ništa od navedenog. Umjesto toga, oni se kao pozivaju na materijalnu deprivaciju u vlastitoj prošlosti kako bi se legitimirali kao predstavnici osiromašene radničke klase i neprivilegiranih slojeva društva u Europskom parlamentu, a i šire u politici. Međutim, samo se jedna kandidatkinja na listi, romska aktivistica koja je bila deložirana iz svoje kuće u jednom od najsiromašnijih kvartova Cluja, Linda Greta Zsinga, može pozvati na klasnu pozadinu. Drugim riječima, Demos tvrdi da predstavlja one društvene grupe koje su jedva zastupljene na njihovoj listi. Ovo je klasna politika u svom najgorem obliku i definitivno greška ove nove stranke.
Poslušni
S obzirom na to da su članovi stranke i pristalice (njih 500 maksimalno na nacionalnoj razini) disproporcionalno involvirani u akademske, aktivističke i NGO krugove, Demos se optužuje za elitizam i odvojenost od konkretnih borbi radnih ljudi. Ova pomalo bizarna strategija u kampanji je bila očiti pokušaj odgovora na kritike ubacivanjem radničke dimenzije među ljude koji okupiraju proturječne klasne pozicije. U tom se kontekstu ne razlikuju previše od populizma bez naroda u izvedbi koalicije USR-a i PLUS-a: zasad se čini da Demos ne treba ništa više od birača, ni članove ni realnu bazu koju predstavlja. Kao USR i PLUS, Demos samo nastoji uvjeriti birače da glasaju za njih s obzirom na njihove vrline, a ne na osnovu plana djelovanja. Naprosto misle da je dovoljno biti stranka s lijevom retorikom.
Iz ove perspektive, neovisno o njihovim ideološkim pozicijama, nove stranke se više doimaju kao simptomi starih nego kao pokušaji njihova nadilaženja. One samo radikaliziraju potpunu nepovezanost između stranaka i naroda očvršćujući politiku populizma bez naroda. Narod se tu pojavljuje samo retorički, kao poslušni birač manje korumpiranih političara.
S engleskog preveo Marko Kostanić