Umjetnici, kulturni radnici, novinari, filmaši i drugi danas u 15 sati organiziraju prosvjed ispred zagrebačke zgrade Ministarstva kulture u Runjaninovoj 2. Njihov osnovni zahtjev jest zaustavljanje kontinuiranog dugogodišnjeg smanjenja – odnosno “rezova” – izdvajanja za djelatnosti kulture. Ovo je stoga možda i prva “pobuna” u sektoru koja se ne odnosi na rezultate ovog ili onog natječaja, pa se ni ne može riješiti jednim od uobičajenih dogovora “ispod stola”, već se za njezino rješavanje potrebno suočiti sa strukturnim problemima u sektoru.
A ti se problemi u velikoj mjeri odnose na radni i socijalni položaj umjetnika, kulturnih radnika i novinara koji su redovito izloženi nesigurnim (“prekarnim”) uvjetima rada. Istodobno, o tim radnicima ovisi golemi dio kulturne i medijske proizvodnje, koja je autsorsana pojedincima ili udrugama. Zanimljivo je u tom smislu kako je ministarstvo već prije prosvjeda odgovorilo demantijem, tvrdeći da ove godine nema smanjenja, već samo povećanja. No pritom su tu računicu temeljili primarno na europskim sredstvima.
Tranzicijska pustinja
Točnije, ministarstvo je “za kulturu” uračunalo sredstva koja su u tom sektoru samo sekundarno i privremeno, a pritom se u velikoj mjeri odnose na projekt Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. No to je projekt koji dokazano ne doprinosi stabilnosti kulturne proizvodnje. Dapače. Europski socijalni fond, iz kojeg ministarstvo sada nastoji crpiti sredstva, načelno služi tome da unutar Europske unije smanjuje razvojne razlike između bogatih i siromašnih članica unutar zajedničkog tržišta, a ne odnosi se uopće na kulturu.
Kao i mnoge druge siromašnije članice Unije, Hrvatska te fondove često koristi ne kako bi kompenzirala zaostatke za Zapadom, već da bi privremeno pokrpala rupe u jednom sektoru i novac preusmjerila negdje drugdje. Pritom se na natječajima za taj fond male kulturne udruge “natječu” npr. s jedinicama lokalne samouprave u tome tko će lakše svoju osnovnu djelatnost uklopiti u neki socijalni program koji bi ionako trebala ispunjavati država. Ukratko, Hrvatska je svoju kulturnu i medijsku proizvodnju, kao i mnoge druge stvari, odlučila žrtvovati zarad “važnijih” projekata.
Spominjanje nabavke vojnih aviona u Hrvatskoj je u zadnje vrijeme već postalo kliše. No i u ovom je slučaju korisno usporediti što se doživljava kao “nacionalni projekt” u zemlji koja je dopustila da joj nekada razgranata i obimna kulturna infrastruktura propadne u tranzicijskoj pustinji.