Nakon što je postratni euroatlanstki pokušaj uspostave civilnog društva kao zamjene za socijalnu državu propao, Bosnu i Hercegovinu zahvaća novi tip stranih intervencija. Ovaj su put posrijedi zemlje poput Turske i Saudijske Arabije, a njihove su metode prilično drugačije.
Često se u analizama političkog, socijalnog i ekonomskog stanja u Bosni i Hercegovini za sve nedaće voli optužiti isključivo nacionalizam, odnosno nacionalističke političke stranke i elite. Ako smo se posljednjih dana usudili pratiti konstituiranje Predsjedništva BiH ili pak pregovore o sastavu vladajućih koalicija na različitim razinama vlasti, onda nam se ta teza čini prilično točnom. Međutim, kako nas povijest uči, nisu te nacionalne elite jedini igrači na terenu, niti imaju potpunu autonomiju u obnašanju vlasti i vječnom održavanju statusa quo propadajuće države (failed state), kako se Bosnu i Hercegovinu voli kategorizirati uz još neke zemlje globalnog juga.
Uostalom, ne govorimo o bilo kojoj državi, nego upravo o onoj čije je konstituiranje u sadašnjem obliku direktna posljedica međunarodne intervencije koja time nije završila, dapače. Daytonski sporazum je tog listopada 1995. bio vrhunac politike tzv. liberalnog intervencionizma kao dominantne doktrine međunarodnih odnosa koju su provodile euroatlantske sile često istupajući izvan institucionalnih i pravnih okvira međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata.
Drugim riječima, ako već govorimo o neuspjehu Bosne i Hercegovine kao države, onda valja govoriti o svim onim akterima i politikama koji u tom neuspjehu sudjeluju – od notornog instituta visokog predstavnika (danas više nego ikad apstraktne i fragmentirane) međunarodne zajednice pa do Vijeća za provedbu mira (čiji Upravni odbor čine ambasadori euroatlantskih sila te Rusije i Japana) i u konačnici: međunarodnom civilnom sektoru kao kolektivnom terenskom radniku na provođenju njihovih politika.
Nasljeđe liberalnog intervencionizma
Ova skica je sama po sebi dovoljna da se u analizu recentne povijesti Bosne i Hercegovine uvede i aktivna i instrumentalna uloga međunarodnih aktera – što drugih nacionalnih država što međunarodnih organizacija. I to ne samo u smislu njihovih “diplomatskih napora” i posredovanja između nacionalnih elita u kojekakvim pregovorima, nego i jasnog sudjelovanja u obnovi infrastrukture ratom devastirane zemlje, ali i puno važnije: implementaciji i provođenju širokog seta politika, tj. aktivnog sudjelovanja u ranije spomenutom propadanju države.
Za oslikavanje te dvadesetogodišnje povijesti međunarodnog intervencionizma u Bosni i Hercegovini poslužit ćemo se nalazima teksta koji je nastao upravo prije dvadeset godina, ali nije ništa manje aktualan danas. Sociolozi Bob Deacon i Paul Stubbs te 1998. pišu tekst o sudjelovanju međunarodnih aktera u izgradnji socijalne politike poslijeratne Bosne i Hercegovine i u vrlo kritičkom osvrtu nabrajaju sve tada uočljive nedostatke intervencija međunarodnih organizacija i međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ali i prognoziraju neke dugoročne posljedice takvih politika. Iako je fokus dvojice autora na specifičnom segmentu socijalne politike, taj primjer nam može poslužiti u sastavljanju cjelovite slike, odnosno dijagnoze sudjelovanja međunarodnih aktera u “izgradnji mira” i kasnijeg socijalnog nemira u Bosni i Hercegovini.
U skladu s tada važećim neoliberalnim tendencijama u upravljanju ekonomijom i državom, a koje je najizravnije provodila Svjetska banka, izravno angažirana u prvim godinama poslije rata na “obnovi” institucija socijalne države (mirovinskog, zdravstvenog i sustava socijalne skrbi), centralna država je ostala bez ikakvih nadležnosti upravo u tom polju, rekli bismo – najvažnijem za razvoj društva. Naravno, takva podjela nadležnosti i umrtvljenje državnog intervencionizma bilo je kompatibilno s dejtonskim podjelama i fragmentacijama BiH na mini-države (entitete, kantone i distrikt). Uz tako postavljen okvir, sve post-dejtonske međunarodne intervencije u socijalnu politiku, bile su na kratkom štapu, bez ikakve vizije dugoročne izgradnje kakvog takvog sustava.
Ubrzo se stvorilo desetak mini-sustava u samoj jednoj državi, a dio socijalne sigurnosti i time same egzistencije građana, ovisio je o geografskoj poziciji i nacionalnom statusu pa su tako Hrvati u Hercegovini u velikom broju koristili zdravstveni sustav Hrvatske, a isto je važilo, primjerice, za Srbe iz Semberije – kojima je Beograd bio bliži nego Banja Luka. Za neke druge krajeve sa sličnom geografskom pozicijom taj scenarij je bio teže ostvariv (primjerice Bosanska krajina) jer većina stanovništva nije imala odgovarajuće državljanstvo, odnosno nacionalnu pripadnost. Tako da se od kraja rata stvarao kontekst u kojem građani BiH ne mogu ostvariti sva svoja prava i egzistencijalne potrebe u okvirima granica vlastite države nego se moraju oslanjati na druge države: što privremenom i trajnom migracijom, ostvarivanjem prava koja proizlaze iz “drugog državljanstva” što izravnom intervencijom drugih država u samu socijalnu infrastrukturu BiH. Drugim riječima, stvorio se sustav koji reproducira nejednakost i neravnomjernu dostupnost usluga socijalne države.
Promjena paradigme?
Odgovor međunarodnih aktera na takav kontekst bilo je stvaranje mastodontskog sustava civilnog društva koje je funkcioniralo kao zamjena za nepostojeće mehanizme državne intervencije. Odnosno, bar je tako bilo zamišljeno u okvirima politike međunarodnog intervencionizma. Naravno, civilno društvo je ispalo prilično loša, kratkoročna i neadekvatna zamjena koja je, pritom, poslijeratnoj i siromašnoj državi “otela” veliki dio njihovih najboljih službenika osiguravajući im više plaće u novom sektoru koji se tek kratkoročno održao u Bosni i Hercegovini. Od takvog sustava, kako su predvidjeli Deacon i Stubbs “davne” 1998., profitirat će tek urbane srednje klase u par većih gradova, dok će same organizacije koje su istovremeno djelovale u više sektora paralelno, profilirat svoje djelovanje i misije prema kriterijima vlastitih međunarodnih centrala, a ne prema potrebama lokalne zajednice na čiji teren dolaze.
To je sve dovelo do ogromnog jaza između očekivanja, potreba i želja građana i samog djelovanja velikog dijela (međunarodnog) civilnog društva. Masovni izlazak građana na ulice nekih bosanskohercegovačkih gradova u veljači 2014. bio je dijelom potaknut i njihovom “propalom” intervencijom u sustav države što se jasno artikuliralo i kroz kritiku djelovanja međunarodnih nevladinih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini i odbijanje da se narodni bunt veže uz aktivnosti nevladinog sektora.
Tih godina se događaju promjene i na globalnoj sceni potaknute ekonomskom krizom i unutarnjim problemima u samoj Europskoj uniji. Nagli rast Kine, zatim povećana prisutnost naftnih zaljevskih monarhija u multilaterali i međunarodnim odnosima te Turska pod Erdoganovom neoosmanskom vizijom, samo su neki od aktera koji su poljuljali dominaciju SAD-a i bivših europskih kolonijalnih imperija, našavši svoje mjesto i na Jugoistoku Europe. Tako je liberalni intervencionizam odlazio u povijesti kao jedini igrač za globalnim stolom, ali paralelno i u samoj Bosni i Hercegovini.
Novi igrači na terenu
Taj globalni kontekst je iznjedrio nove vanjskopolitičke uloge koje su Bosnu i Hercegovinu vidjeli i kao prostor vlastite intervencije, ali drugačijim sredstvima nego je to bio slučaj posljednjih dvadeset godina. Iako su, primjerice, Turska i Saudijska Arabija prisutne u Bosni i Hercegovini od proglašenja njene nezavisnosti kroz različite humanitarne akcije i obnove u ratu porušene infrastrukture (posebice bogomolja), tek posljednjih nekoliko godina to postaje sustavnije, izravnije i vidljivije i to upravo kroz direktnu financijsku intervenciju u domaću socijalnu infrastrukturu i to u onim dijelovima države koju su mimoišle neki raniji donatorski ciklusi.
Paralelno se da pratiti i intenzivniji upliv stranog kapitala iz tih zemalja, ali to je karakteristika koju Bosnu i Hercegovinu ne izdvaja puno od drugih zemalja u okolini. S druge strane, u vakuumu između predpristupnih europskih fondova i propalih ranijih investicija u socijalnu infrastrukturu, intervencije novih globalnih igrača čine se ključnima za opstanak socijalnog života u nekim sredinama. Ovom prilikom ću se ograničiti samo na područje Hercegovine i izdvojiti dvije vijesti koje oslikavaju novi tip međunarodnog intervencionizma u Bosnu i Hercegovinu. Ambasada Saudijske Arabije, odnosno njihov fond za razvoj, odlučio je početkom 2018. godine uložiti skoro 47 milijuna eura u modernizaciju zdravstvenog sustava u BiH, od čega je 33 milijuna alocirano zdravstvu u multietničkom Hercegovačko-neretvanskom kantonu.
Turski pandan ovoj razvojnoj agenciji, TIKA, prošle godine je potpuno obnovila i renovirala Dom kulture u Trebinju u Istočnoj Hercegovini i većinski srpskom kraju. Naravno, riječ je o materijalnim ulaganjima koja ne prolaze bez adekvatne ideološke nadgradnje pa su tako zadnjih godina osnovani i nacionalni kulturni centri ovih vlada u Hercegovini – turski Institut Yunus Emre koji je svoj prostor našao u reprezentativnoj zgradi u pseudomaurskom stilu u kojoj je prije rata bio Muzej Hercegovine – dakle javna kulturna institucija od regionalnog značaja za cijeli prostor Hercegovine. Nekako u isto vrijeme, Ambasada Saudijske Arabije osnovala Kulturni centar Kralj Fahd u novoizgrađenoj zgradi s knjižnicom i informatički opremljenim prostorima koje nude mnoštvo programa za sve generacije.
Neobično prosvjetiteljstvo
Ono što izdvaja ove centre od nekih sličnih i starijih primjera kulturnih centara iz Zapadne Europe programi su koji nisu zamišljeni kao jednostavna difuzija velikih europskih jezika i kultura, nego direktna intervencija u socijalnu sliku Bosne i Hercegovine kroz edukaciju s ciljem “borbe protiv nezaposlenosti”, “stručnog osposobljavanja mladih” ili pak jednostavno kroz “projekte koji će pomoći ljudima ove zemlje”. Svi programi spomenutih institucija su besplatni za građane i nisu samo ograničeni na učenje jezika spomenutih država, nego su smišljeni kao svojevrsne paralelne institucije za podizanje kompetencija i provođenje slobodnog vremena kroz sportske aktivnosti, osposobljavanje u korištenju različitih računalnih programa, tečajeve engleskog jezika, kulturne aktivnosti.
Time se nastavlja stara praksa aktivnog sudjelovanja drugih država u održavanju “ljudskih resursa” u Bosni i Hercegovini, ali ovaj put nešto drugačijim sredstvima nego inače i sa visokom sviješću o potrebama lokalnog stanovništva. Uz postavljanje vlastitih institucija koje služe kao besplatna konkurencija komodificiranim i privatiziranim načinim provođenja slobodnog vremena i usavršavanja, Turska i Saudijska Arabija polako ulaze i u obrazovni sektor na materijalnom planu (obnovom infrastrukture) i kulturno-ideološkom (uvođenjem jezika u kurikulum osnovnih škola).
Naravno, u zemlji i dalje obilježenom etničkim podjelama ovaj tip vanjskih intervencija ne možemo gledati isključivo kao socijalnu intervenciju, iako je više nego i indikativan odmak od ranijih liberalnih politika intervencionizma koji su naglasak stavili na deregulaciju i izgradnju rahlog civilnog sektora koji je, tobože, trebao iznijeti sveobuhvatnu socijalne reforme. Drugi put kad budemo kad budemo gledali vijesti iz svijeta u čijem je fokusu posljednjih tjedana upravo odnos Saudijske Arabije i Turske, nemojmo prebaciti program ili tab, misleći da je riječ tek o visokoj politici i borbama državnih obavještajnih službi. Sve te borbe se događaju i na puno nižim razinama, odnosno u školskim učionicama i bolnicama. Bosna i Hercegovina je tek jedan od tih terena i arena za iskušavanje različitih politika intervencija i nadmetanja globalnih hegemona.