politika
Kosovo Srbija
tema

Beograd i Priština: veliki skok unazad

Foto: AFP / Armend Nimani

Vlasti u Beogradu i Prištini formalno tvrde da intenzivno rade na skoroj normalizaciji odnosa. Poslednji događaji, međutim, ne pokazuju napredak nego dapače pogoršanje stanja. Od toga štetu trpe obični ljudi, ali ne nužno i političari.

U političkim operetama na prostoru bivše Jugoslavije nije neobično da pitanja od naizgled perifernog značaja igraju veliku ulogu u iniciranju novih sukoba. Upravo to se dogodilo sa pitanjem prijema Kosova u Interpol, koji je u već dva navrata odbijen. Posle sprečavanja Kosova da postane članica Unesca, ovo se tumači kao nova diplomatska pobeda Srbije. Kosovo je do sada primljeno u čitav niz međunarodnih organizacija, poput MMF-a i Svetske banke (2009.), Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (2012.), Venecijanske komisije i Međunarodnog olimpijskog komiteta (2014.) ili Svetske carinske organizacije (2017.) itd. U svim ovim organizacijama na spisku članica je Republika Kosova, upravo pod tim imenom.

No još pre proglašenja nezavisnosti, neke međunarodne organizacije primile su Kosovo pod drugim imenima: Unmik (prema UN-ovoj misiji) ili Kosovo*, dakle sa zvezdicom. To je rezultat dogovora o regionalnom predstavljanju Kosova koji su 2012. godine potpisali Borko Stefanović i Edita Tahiri, a kojim je omogućen prostor obema stranama da učestvuju na regionalnim skupovima, a da pritom svoj status kao i status druge strane mogu dovoljno fleksibilno da tumače. Taj način potpisivanja “sa zvezdicom i fusnotom” takođe predstavlja jedan od rezultata koji srpska diplomatija tumači kao značajnu pobedu. Iako se jedno vreme nije koristila, “zvezdica i fusnota” oživela je ponovo u maju ove godine na Samitu u Sofiji kada je usvojena Deklaracija koja doslovno glasi: “Ovaj natpis ne prejudicira status Kosova i u skladu je sa Rezolucijom 1244 i mišljenjem MSP o kosovskoj deklaraciji o nezavisnosti”.

Dakle, Kosovo sa zvezdicom, fusnotom ili bez njih je učlanjeno u niz međunarodnih organizacija, a najviše je pažnje i negodovanja u Srbiji privukao Međunarodni olimpijski komitet i druge sportske organizacije, zbog specifičnog doživljaja važnosti sporta kod nas. Pošto je već tako, javnost u Srbiji je bila pomalo zatečena intenzitetom drame oko prijema u Interpol. Tema je izronila nekoliko dana uoči glasanja i atmosfera je ubrzo dovedena do usijanja. Neki tabloidi su bukvalno najavljivali “totalni rat”. Srpska delegacija se žalila kako su je predstavnici Kosova fotografisali, dobacivali kako u sali, tako i izvan nje, kako tokom sednice, tako i tokom pauza. Mediji su izvestili i da je jedan član “prištinske delegacije nasrnuo na člana srpske delegacije”. Ubrzo se ispostavilo da su obe delegacije prethodnih nekoliko meseci provele u lobiranju i postavljanju svojih ciljeva.

Suze radosnice

Delegacija srpske Vlade svoju poziciju i strategiju postavila je ovako: članstvo Kosova u Interpolu bilo bi suprotno međunarodnom pravu, dovelo bi do štetnih posledica po dijalog Beograda i Prištine itd. Sa druge strane, Bedžet Pacoli, ministar inostranih poslova u kosovskoj vladi tvrdio je da bi prijem Kosova u Interpol pomogao borbi protiv terorizma i organizovanog kriminala, kao i da “sigurnosna slagalica” na Balkanu bez Kosova nije potpuno kompletna, a region nije stabilan. Kako bilo, glasanje se, što je presedan, odvijalo u dva kruga, jer je do sada najčešće bilo jednokružno. Prvi krug glasanja služio je pre svega da se utvrdi da li će uopšte biti glasanja o prijemu u članstvo, jer je jedan od prigovora Srbije bio zasnovan na pravilu samog Interpola da primaju samo države i teritorije koje su članice UN ili posmatrači u UN, što sa Kosovom nije slučaj.

U tom krugu glasanja, posebno je u medijima sklonim Zapadu istaknuto da Rusija nije imala ništa protiv da se o predlogu glasa i u drugom krugu, dok je od velikih svetskih geopolitičkih igrača iza Srbije stala pre svega Kina, a od većih zemalja iz EU Španija iz svojih unutrašnjih razloga. Rezultati glasanja u dva kruga nisu bili istovetni: u prvom krugu je za članstvo glasalo 76, protiv 56, dok je 22 bilo uzdržano. U drugom krugu je 68 država glasalo za, 51 bila je protiv, dok je uzdržano bilo 16. Bez obzira na to što je predlog za članstvo Kosova imao većinu u oba kruga, potrebno je bilo da “za” glasa dvotrećinska većina da bi prijem bio moguć. Rezultate glasanja je prisutna srpska delegacija ispratila slavljem, aplauzom, grljenjem, ljubljenjem i suzama radosnicama. Na domaćem terenu, režimska štampa je prilježno beležila razočarenje kosovske delegacije, demonstrativno napuštanje sale i – proglašena je pobeda.

Od zvaničnika izdvojila su se dva nastupa, potpuno različita; jedno je reakcija Aleksandra Vučića u kojoj on nastupa kao skromni pobednik koji izjavljuje da je Srbija sačuvala svoj obraz zahvaljujući zemljama koje su bile na strani Srbije, a drugo je zapaljiva, hvalisava izjava ministra inostranih poslova Ivice Dačića u kojoj koristi aluzije na promenu po padežima prezimena Sebastijana Kurca, austrijskog kancelara. Sasvim očekivano, ova zapaljiva izjava dočekana je sa radošću u delu srpske medijske scene koji je slavodobitno prenosio citat: “Preko Kurca su hteli da uđu u Interpol. Preko koga su hteli, tako su i prošli.” Ova prozivka po prezimenu nije slučajna, jer je Dačić posebno kivan na predstavnike Austrije, konkretno prozvanog kancelara i njegovog vicekancelara iz desničarske Slobodarske partije Hajnca-Kristijana Štrahea koji su samo sedam dana uoči glasanja obećali da neće podržati prijem Kosova u Interpol.

Uzajamno korisna napetost

Na samoj Skupštini, stvari su stajale potpuno drugačije, otud i posebna prozivka za njih. Austrijski vicekancelar za srpske medije nije hteo da komentariše Dačićeve teške reči, ali je promenu obećane pozicije Austrije objasnio tako što je rekao da je njegova partija uvek bila kritična prema priznavanju Kosova i članstva u Interpolu, ali da su u vladi morali da donesu odluku na osnovu “mišljenja eksperata”. Oglasile su se i ambasade najmoćnijih zemalja – sa jedne strane ruski ambasador Čepurin je čestitao ministru unutrašnjih poslova Nebojši Stefanoviću na “odličnom radu”, a sa druge njegov američki kolega Kajl Skot rekao je da je odluka Interpola da ne primi u članstvo Kosovo razočaravajuća za SAD. Uprkos razočarenju, čestitao je na “pobedi” i rekao da ceni borbu Srbije za svoju poziciju.

Tako su, uz slavljenje na samoj Skupštini Interpola koje je neko uporedio sa atmosferom na Evroviziji, zatim u Severnoj Kosovskoj Mitrovici gde je ta “pobeda” proslavljena je na ulici, mediji prilježno preneli izjave razočarenja prištinskih političara i funkcionera. Ali na odgovor nije trebalo dugo čekati. U tom svetlu se tumači reakcija prištinskih vlasti da povećaju akcize na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine na 100 odsto (izuzimajući kompanije u vlasništvu zapadnih zemalja i preduzeća u vlasništvu Albanaca), ali i hapšenje četvorice Srba u akciji specijalne policije. Iako su trojica uhapšeni zbog sumnje da su umešani u ubistvo Olivera Ivanovića, u medijima se sve podvodi pod odmazdu za neuspeh u Interpolu i slavlje u Severnoj Kosovskoj Mitrovici. Akcenat kod hapšenja je na formulaciji da su specijalci “upali sa dugim cevima”, kao da u Srbiji upadaju sa kratkim.

Sa druge strane, po svemu što se može videti, logika prištinskih vlasti i jeste baš ta – da se pokaže sila i nanese šteta zarad svog prestiža. Isto se odnosi i na novouvedene akcize koje su pogodne kosovskim vlastima za unutrašnju, a srpskim za spoljnopolitičku upotrebu. Interesi suprotstavljenih strana su isprepletani na taj način da se sukob skromnog intenziteta obema stranama najviše isplati. Tako imamo jednu besmislenu situaciju koja se dogodila u nedelju, 25. novembra, kada su na dva prelaza, Jarinju i Merdare, za jedne državne, a za druge administrativne granice, kosovski policajci sprečili odbojkaški tim iz Loznice da uđe i odigra utakmicu u Kosovskoj Mitrovici, a izlazak sa Kosova je onemogućen predstavnicima Doma kulture iz Gračanice koji su se uputili na izložbu mladih slikara u Novi Sad.

Ubeđivanje spoljnog faktora

U svakom slučaju, i ova epizoda pokazala nam je da je sa politikama međusobno suprotstavljenih nacionalizama nemoguće očekivati bilo kakav pomak, jer se stvar naravno neće završiti prijemom u bilo koju organizaciju niti bilo kakvim formalnim priznanjem. Neće se završiti takođe nikakvim razgraničavanjem, što je aktuelna ideja, jer su etničke zajednice toliko isprepletane na malom prostoru da je o bilo kakvom stvarnom razgraničavanju nemoguće govoriti. Zapravo je probleme moguće razrešiti upravo suprotnim procesom od razgraničavanja, ali je kriza još uvek takvog intenziteta da takav scenario niko ne može ni da zamisli. Logika vladajućih politika jeste da su interesi pripadnika dveju etničkih grupa suprotni, iako su zapravo isti: život bez indukovanih nacionalističkih sukoba, život bez atmosfere neprekinutog rata, na kraju život bez etnički motivisanog nasilja.

Problem je u tome što na zvaničnim političkim scenama nema niti jedne značajne političke snage koja takvu politiku zagovara, a nekmoli vodi. Zbog toga je pogrešno govoriti ko su pobednici, jer je ovo samo još jedna etapa u pozicioniranju za dalje pregovore, ili bolje rečeno za dalje sukobe. Uprkos deklarativnoj posvećenosti dijalogu, te podjednako deklarativnoj želji da se problemi rešavaju, mi vidimo da se sve akcije svih strana svode na to da treba da ubede međunarodni faktor da je “naša” strana u pravu, a da “njihova” strana nije. U pitanju je igra živaca u kojoj svaka strana računa na određeni odnos snaga na globalnom ili makar evropskom nivou. Takođe, na obe strane u igri su rejtinzi, izbori, kampanje i drugi razlozi iz unutrašnje politike koji utiču i na retoriku i na atmosferu, ali to je već dobro poznato.

Ovakva situacija pogoduje svim faktorima iz visoke politike koji učestvuju u ovim procesima – i vlastima poluzavisnih i zavisnih zemalja evropske periferije, a takođe i međunarodnom faktoru koji ima ima najkrupniju ulogu zbog svoje odlučujuće pozicije u većini ovih sukoba. Logično: što je pozicija dve strane ukopanija i dalja, taj uticaj je veći i značajniji. Jedino kome logika ove politike ne odgovara jeste običan svet, osiromašeni Srbi i Albanci, oni u čije ime se sve ovo radi, a koji očito imaju sve manje nerava da u tome učestvuju, pa ne mogavši svojim vlastima bolje da pomognu, odlaze u inostranstvo da smanje stopu nezaposlenosti do zadovoljavajuće mere u statistici.