Nova slovenska vlada se ponosno predstavlja kao vlada lijevog centra. Međutim, ako zanemarimo ustupke u socijalnoj politici, učinjene kako bi se zadobila vanjska podrška Ljevice, malo toga čini ovu vladu različitom od prijašnjih desnih vlada.
Trebalo je proći tri mjeseca od parlamentarnih izbora da vlada pod vodstvom Marjana Šareca prisegne u parlamentu. Njegova stranka, Lista Marjana Šareca (LMŠ), zauzela je na izborima drugo mjesto po broju osvojenih mandata. Šarec, novajlija u slovenskoj politici na državnoj razini, uspio je okupiti koaliciju koju sačinjavaju socijaldemokrati, Stranka modernog centra (SMC), Stranka Alenke Bratušek i Demokratska stranka umirovljenika Slovenije. Prisjetimo se, inicijalno su Šarec i spomenuti koalicijski partneri namjeravali koalirati s desnom Novom Slovenijom (NSi) – čak su i njenog predsjednika Mateja Tonina bili izabrali za predsjednika parlamenta. Ipak, nakon što je NSi napustila preliminarni dogovor, LMŠ je bila prisiljena započeti pregovore s Ljevicom.
Nakon tvrdih pregovora, Ljevica je odlučila preuzeti ulogu vanjske podrške manjinskoj vladi po uzoru na portugalski primjer i tamošnju suradnju između socijalista i Lijevog bloka. Birači nisu prihvatili Šarecovu vladu s velikim entuzijazmom. U rujanskom ispitivanju javnog mnijenja gotova polovica ispitanih nije željela precizirati je li zadovoljna s novom koalicijom ili ne, dok se trećina ispitanih jasno izjasnila protiv koalicije. Dakle, unatoč povoljnoj ekonomskoj konjunkturi i predviđenom rastu BDP-a u 2018. godini iznad 4%, 13. slovenska vlada nalazi se pred značajnim pritiscima. Njena legitimnost i stabilnost prilično ovise o načinu na koji će odgovoriti na ključne socio-ekonomske probleme koji tište Sloveniju. Sudjelovanje Ljevice u koaliciji u obliku vanjskog institucionalnog partnera pridonijelo je koalicijskom sporazumu s nešto izraženijim mjerama i politikama u korist rada. Bez obzira na to, obećanja sadržana u formuli “prosperitet za sve” i dalje su duboko ukotvljena u regulatorna i politička ograničenja europskog neoliberalizma.
Poboljšanje standarda najugroženijih
Sudjelovanje Ljevice u pregovorima najvidljivije je u domeni socijalne politike. Sitni rast socijalnih transfera, minimalnih plaća i penzija te povećanje poreza na kapital predstavljaju ključne mjere ove vlade u borbi protiv siromaštva. I one su više nego potrebne – unatoč tome što je Slovenija nekoliko godina unazad bilježila rast iznad EU prosjeka, stopa rizika od siromaštva i razina materijalne deprivacije viši su nego u vrijeme prije izbijanja krize. Siromaštvo nije prisutno samo kod nezaposlenih i umirovljenika (s naglaskom na ženama), već i u slučaju zaposlenih. Skoro svaki četvrti samozaposleni i svaki deseti zaposlen na određen rok ne zarađuju dovoljno da izbjegnu zamku siromaštva. Nositelji tog trenda su mladi radnici u kulturi. Proračunska izdavanja za kulturu su od osamostaljenja naovamo pala za 34% i ti su radnici “avangarda” slovenskog prekarijata.
Zbog (de)regulacije i izrazito proširenog korištenja studentskog rada, udjel privremenih poslova kod mladih najveći je u Europskoj uniji. Zapravo, otežavanja pristupa ovom najjeftinijem rezervoaru radne snage jedan je od ključnih aspekata koalicijskog sporazuma koji se tiču tržišta rada. Najavljene mjere, između ostalog, tiču se prava na topli obrok i naknade za putne troškove te prebacivanja koordinacije i nadzora studentskog rada sa Studentske agencije na Zavod za zapošljavanje.
Ako se provedu, ovi prijedlozi mjera zaista mogu zaustaviti rast siromaštva među slovenskom radničkom klasom. Međutim, koalicijski partneri su se obvezali na “olakšavanje prilagodbe poslodavaca na promjene u poslovnom okruženju” izjednačavanjem prava pri svim oblicima zapošljavanja pod geslom “fleksigurnosti”. Predložene mjere regulacije studentskog rada pokazuju što vlada misli pod “izjednačavanjem” prava i poslova. Iako će studentski rad biti nešto skuplji, on se i dalje smatra oblikom privremenog agencijskog rada, a ne zaposlenjem s kraćim radnim danom iz kojeg proizlaze sva prava i obveze kao u ugovoru na neodređeno. Dakle, najavljeno “izjednačavanje prava” se odnosi na njihovu prilagodbu najmanjem zajedničkom nazivniku. Time se prekarnost univerzalizira umjesto da ju se učini potpuno ilegalnom.
Istovremeno, regulacija zapošljavanja nije dovoljna sama po sebi da riješi pitanje nesigurnih poslova i dohodaka. Važne su i politike nadnica i njihovo prilagođavanje rastu produktivnosti: realne nadnice (mjerene kao stvarne kompenzacije po zaposleniku) su se 2016. nalazile na istoj razini kao i 2010. godine uz blagi rast protekle dvije godine. Bez obzira na to, nova ministrica rada, obitelji, društvenih poslova i jednakih prilika, Ksenija Klampfer (SMC), nije zauzela jasan stav po ovom pitanju već je samo naglasila važnost institucionalnog socijalnog dijaloga. Ponovno otvaranje pregovora sa sindikatima, nakon što su prekinuti prošle godine ostavkom vlade Mira Cerara, ovisit će u prvom redu o odnosima moći među institucionalnim socijalnim partnerima. Bez sumnje, borbe će biti intenzivne. Organizacije poslodavaca već su objavile svoj snažni proturadnički stav, kao i potpunu indiferenciju spram nužnih povećanja proračunskih troškova kako bi se odgovorilo na društvene potrebe većeg dijela populacije. Trenutno bombardiraju javnost fatalističkim prognozama ekonomske katastrofe ako se provede najavljena mjera povratka visine poreza na kapital kakva je bila prije porezne reforme 2006. godine.
Izostanak bilo kakve vizije razvoja
Oblik i razmjer prekarnosti među slovenskom radničkom klasom duboko je povezan s oblikom međunarodne integracije slovenske ekonomije i postojećim režimom rasta: periferna izvozna orijentacija zasnovana na niskim nadnicama i proizvodima srednje tehnološke razine. Dakle, uspostava preliminarnih uvjeta za “prosperitet za sve” i povezano slabljenje vanjske ekonomske ovisnosti može se postići jedino stvaranjem bolje plaćenih i kvalificiranih poslova koji proizvode višu dodatnu vrijednost. A to se može postići samo većim javnim izdvajanjem za istraživanje i razvoj (R&D), investicije i infrastrukturu. Međutim, ova vlada nema ni približno jasnu viziju industrijskog razvoja. Naprotiv, smatraju građevinu i drvnu industriju ključnim strateškim sektorima ekonomije, uz ponovne pohvale izvozu kao motoru razvoja i napretka.
Dakako, neka državna izdvajanja će narasti: između ostalog, stavka za R&D i obrazovanje će narasti za 1% BDP-a, dok će ona za kulturu narasti za 0,5%. No, sve je to kap u moru kronično podinvestiranog slovenskog javnog sektora koji je najmanji u Europi po udjelu broja zaposlenih. Od 2012. godine izdvajanja za kulturu su se smanjila za 20%, premda ovaj sektor ima utjecaja na opći ekonomski rast. Čak i ako se ostvari najavljeni rast izdvajanja za obrazovanje na razinu od 6% BDP-a, on će i dalje biti itekako niži od 10,1% koliko je iznosio 2010. godine.
Zapravo, ova vlada nastavlja s podrškom europskim antikejnzijanskim fiskalnim pravilima. Novi ministar financija, Andrej Bertoncelj (LMŠ), sklon inače nižim porezima na menadžerske dohotke, smatra svojim prioritetom realizaciju ciljeva Europskog programa stabilnosti, tj. reduciranje javnog duga i proračunskog deficita u iduće dvije godine. Kontinuitet politika štednje s prijašnjim vladama primjetan je i upravljanju državnim kompanijama i imovinom. Nova vlada također podržava privatizaciju vodeće slovenske banke, Nove ljubljanske banke, koja se odvija pod striktnim nadzorom Europske komisije. Takva politika potpuno ignorira stratešku važnost banaka pod državnom ili domaćom kontrolom. I to ne samo u smislu domaće industrijske strategije, što je ionako potpuno nepoznat pojam za Šarecovu vladu, već i za olakšavanje prilagodbe na šokove koje će sa sobom donijeti naredna kriza. A ta se kriza ne čini tako dalekom ako u obzir uzmemo rast volatilnosti financijskih tržišta, rekordne razine profita u financijskoj industriji i vrlo vjerojatan porast kamatnih stopa u nadolazećim mjesecima.
Turizam koji izravno generira više od 3% BDP-a, a neizravno oko 12%, još je jedan sektor koji se mora ozbiljno razmotriti. Slovenija spada među europske zemlje s najvišim rastom broja turista. Između 2014. i 2017. prosječna cijena stanova u Ljubljani je narasla za 24%, centar grada se pretvorio u srednjoklasni turistički butik, a Bled i Piran se bore s infrastrukturnim teškoćama, pogotovo po pitanju raspolaganja otpadom. Također, neke od glavnih atrakcija “netaknute prirode” su zakrčene automobilima, otpadom i prekomjernim kapacitetima. Zemlju koja se reklamira kao “zeleno srce Europe” mogao bi uništiti vlastiti uspjeh. I zaista, vladajuća koalicija namjerava proširiti smještajne kapacitete, podržati redistribuciju turističkih kretanja između sezona i regija te povećati nadzor turističkih aktivnosti. Međutim, ove mjere ne dovode u pitanje transfer troškova preopterećenih javne infrastrukture i usluga na lokalno stanovništvo, privatizaciju prostora i gentrifikaciju gradskih središta i aproprijaciju profita u rukama turističke industrije. Preciznije, u rukama vlasnika turističkih objekata čije se funkcioniranje zasniva na slabo plaćenom i još slabije zaštićenom omladinskom i migrantskom radu.
Aktivna tolerancija šovinizma
S obzirom na to da je distanca od Janeza Janše i ekstremno desne retorike i politike njegove stranke postala najmanji zajednički nazivnik Šarecova 5+1 saveza, valja reći koju i o tome kako se vlada postavila prema državnoj diskriminaciji i govoru mržnje. Tu se Šarec itekako istaknuo postavivši, nimalo skriveno, na mjesto državnog tajnika za nacionalnu sigurnost Damira Črnčeca, navodno zbog ekspertize u pitanjima nacionalne sigurnosti. Črnčec je u javnosti najpoznatiji po tvitovima u kojima je izražavao ksenofobne, rasističke i šovinističke stavove. Nitko se u koaliciji nije usprotivio njegovom imenovanju, no snažan otpor je došao iz civilnog društva, a i Ljevica je zaprijetila otkazivanjem sporazuma.
Hoće li ovaj podržavatelj Janeza Janše ostati u državnim strukturama nije još sasvim jasno. Ministarstvo unutrašnjih poslova vodi Boštjan Poklukar (LMŠ) kojemu je Črnčec bio mentor i čiji se stavovi ne razlikuju previše od njegovih. Njegovo imenovanje nitko nije doveo u pitanje. Istovremeno, Boštjan Šefic je prebačen iz Ministarstva unutrašnjih poslova u Ministarstvo obrane. On je pak poznat po svojoj ekspertizi pretvaranja izbjegličke krize iz humanitarne i socijalne u krizu nacionalne sigurnosti te promociji postavljanja žičane ograde na granicu. Dakle, bez obzira na to koju će poziciju na kraju zauzeti Črnčec, prisustvo njegovih kadrova u državnom aparatu je dovoljno da Šarec može svoje deklarirane lijevo-liberalne ideale pomesti pod tepih.
A čini se da to vrijedi i za cjelokupnu novu vladu koja se ponosno postavlja na pozicije lijevog centra u slovenskom političkom spektru. To se ne odnosi samo na opću podršku jačanju represivnog aparata i transferiranju javnih sredstava vojsci. Šarecova vladajuća koalicija ni približno ne dovodi u pitanje europsko sveto trojstvo privatizacija – liberalizacija – štednja, već samo koristi preostali manevarski prostor za socijalnu pomoć najugroženijima. Ostaje i pitanje kako i do koje mjere će to i činiti. Ako se nova slovenska vlada želi stvarno boriti protiv rasta desnih snaga i populizma onda mora započeti ozbiljnu borbu protiv društvene nepravde učinjene u periodu krize kad se spašavanje financijskog sektora i banaka odvilo nauštrb države blagostanja i razvoja. A to znači da je najveći izazov s kojim se vlada u bliskoj budućnosti mora suočiti upravo ona sama i njena proeuropska pozicija.
S engleskog preveo: Marko Kostanić