Čini se da politički svijet nikad nije bio jednostavniji. S jedne strane stoji liberalni poredak sa svojim institucijama i procedurama, a s druge nepredvidivi “populisti”. I manje-više se sva komentatorska dijagnostika svodi na procjenu ugroze liberalnog poretka i snage populista, ma kakvog političkog profila oni bili. Ipak, ponekad se taj pristup zasniva na dubljem uvidu u društvenu stvarnost.
Definicije i klasifikacije populizma su mahom difuzne i teško upotrebljive, ali u svojoj podlozi znaju adresirati realne probleme. Na tom su tragu i jučerašnje izjave Pierrea Moscovicija, povjerenika Europske komisije za ekonomske i financijske poslove. Moscovici je izrazio strah od prijetećeg populizma te ponudio rješenje za njegovu eliminaciju. To se rješenje zasniva na pretpostavci da je ključno gorivo tih novih političkih struja: nejednakost. Kako ona između država članica, tako i ona unutar pojedinih članica.
“Postojanje proračuna eurozone je naprosto ključno ako želimo odgovoriti na populistički izazov i goruće pitanje nejednakosti”, sažeo je svoje rješenje Moscovici. Takav bi proračun omogućio dublju integraciju zemalja eurozone: raspodjelom sredstava bi se pridonijelo konvergenciji zemalja na različitom nivou razvoja i omogućilo efikasnije nošenje s novim krizama. Dakako, Moscovicijeva ideja nije ni približno nova. Razni prijedlozi o zajedničkom proračunu članica eurozone ili o povećanju postojećeg proračuna Europske unije cirkuliraju javnom sferom i političkim forumima još od izbijanja krize.
Zadnji pokušaj u tom smjeru bio je onaj francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, no on je dobio odbijenicu iz Berlina. Ta se odbijenica više zasnivala na načelnom stavu – ne raspravljamo o tim pitanjima, nego na nezadovoljstvu sa samim sadržajem. Macronov prijedlog je ionako bio skroman i labavo definiran. Dakle, iako prijedlog zajedničkog proračuna ima ekonomskog i političkog smisla, njegova bi realizacija morala ići protiv stavova i interesa najsnažnijih zemalja, prije svega Njemačke.
Zajednički proračun ne bi samo donio više alata i sredstava na raspolaganju za nošenje s ključnim izazovima, već bi po definiciji morao i promijeniti samu prirodu eurozone. Njezino vezivno tkivo danas je konkurencija među zemljama članicama, a ne kooperativnost. Nemoguće je zamisliti da oni koji u tom konkurentskom odnosu dominiraju prihvate promjenu pravila. Do toga može doći jedino promjenom odnosa političkih snaga, pogotovo u dominantnim članicama. A takve promjene, nažalost, još nisu na vidiku.