klima
vijest

Sjeverni tok 2: Transatlantski smutljivac

Foto: AFP / Olga Malceva / Ishodište plinovoda Sjeverni tok u Rusiji

Nakon što je još jednom podijelio zapadnu i istočnu Europu, pa uzrokovao probleme na relaciji Europska komisija – Njemačka, projekt Sjeverni tok 2 sada postaje transatlantskim problemom.

Pokazalo se to prvi put na posljednjem NATO samitu na kojem je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država – Donald Trump postavio pitanje (u formi optužbe) o njemačkoj ovisnosti o ruskom plinu kazavši kako “Rusija totalno kontrolira Njemačku. Nakon izgradnje novog plinovoda, više od 70 posto uvezenog plina dolazit će iz Rusije. Jel tako? Njemčka je ruski talac. Riješila se svojih rudnika i nuklearki i sad većinu plina nabavlja iz Rusije“.

“Energetika nije samo pitanje europske sigurnosti, već je jedno od važnijih pitanja transatlantskih odnosa u kojima Sjeverni tok 2 postaje kamenom spoticanja”, poentira latvijski ministar vanjskih poslova Edgars Rinkēvičs u izjavi za javnost objavljenoj ranije ovoga tjedna.

Prije godinu dana Senat SAD-a donio je, u augustu prošle godine gotovo jednoglasno, zakon skraćenog imena CAATSA (Countering America’s Adversaries Through Sanctions Act) o sankcijama protiv Rusije, kojim se omogućuje američkom predsjedniku da nametne sankcije bilo kome tko pomaže Rusiji pri izgradi novih plinovoda za izvoz nafte i plina. Taj je američki zakon ujedno eksplicitno kritizirao Baltički Sjeverni tok 2.

Te bi se sankcije sada mogle preliti na njemačku kompaniju Uniper koja bi zbog sudjelovanja u Sjevernom toku 2 mogla zaraditi međunarodne sankcije, odnosno dobili bi zabranu međunarodnog financijskog prometovanja u dolarima (u kojima se trguje naftom i plinom). Iz Unipera su ranije ovoga tjedna poslali medijsko priopćenje u kojem kažu kako “ne mogu riskirati da budu uključeni u američke sankcije. U tom bi slučaju bili isključeni iz međunarodnih transakcija i ne bi mogli koristiti dolare u komercijalnim operacijama.”

Takva izjava nagnala je medije na zaključak da se Uniper povlači iz Sjevernog toka 2, čime bi stabilnost projekta bila dovedena u pitanje. No, iz Unipera su poslali demanti kazavši da se ne povlače iz projekta kojem su “kao i ranije, potpuno predani”. Christopher Delbrück iz Unipera kazao je kako su oni “uvjereni da projekt ima smisla u kontekstu energetske politike Njemačke i Europe i da predstavlja alternativu opadajućoj proizvodnji prirodnog plina u Europi”. Uniper je naime trebao Gazpromu posuditi oko 900 milijuna eura za pokrivanje troškova 1/10 izgradnje Sjevernog toka 2.

Diverzifikacija čega?

Kao što smo već više puta pisali, ovaj plinovod podupiru neke zapadnoeuropske zemlje, no točnije bi bilo reći njihove naftne kompanije, dok mu se najviše protive Poljska i baltičke zemlje kao i Danska, Ukrajina i Moldavija. One kontinuirano upozoravaju da će Sjeverni tok 2 povećati europsku ovisnost o plinu iz Rusije, te da je ovaj projekt općenito suprotan europskoj strategiji energetske sigurnosti.

Dok privatni poslovni sektor liberalizaciju europskog tržišta plinom smatra velikim uspjehom, analitičari istu kritiziraju argumentom da je “liberalizacija” zakazala u najvažnijem cilju – diverzifikaciji dobavljača, radi čega je paradoksalno Europa ovisnija o ruskom plinu nego ikada.

Treba ipak biti oprezan s kritikama i primijetiti da se američke kritike npr. o diverzifikaciji dobavljača odnose prije svega na njihov ukapljeni plin iz škriljca koji zahtijeva izrazito ekološki, a nerijetko i društveno (primjeri otpora Prvih nacija Sjeverne Amerike i izvlašćenje njihove zemlje zbog ovog tipa kapitalnih investicija) štetan proces ekstrakcije plina.

Obrana europskih privatnih kompanija protiv argumenta o europskoj ovisnosti o ruskom plinu tiče se uspjeha liberalizacije tržišta plina iz njihove perspektive. Na primjer, jedna od izravnih posljedica financijske krize 2007. / 2008. godine bilo je ponovno pregovaranje o dugoročnim veleprodajnim cijenama plina. Danas se oko 60 do 70 posto plina prodaje na otvorenim burzama koje korigiraju cijenu plina. Osim toga pokrenuti su trgovački hubovi različitih veličina i diljem Europe kao čvorišta razmjene plina gdje također dolazi do konvergencije cijena. Oni služe kao sustavi prijenosa ovog energenta. Otvoreno trgovanje plinom na burzama te trgovačka čvorišta kao sustavi kontrole cijena prema mišljenju energetskih stručnjaka imaju učinak razbijanja utjecaja velikih dobavljača poput Rusije kojima se dokida mogućnost postavljanja uvjeta.

Međutim, u ovim se pokušajima opravdavanja europskih energetskih strategija zanemaruje nekoliko izrazito važnih aspekata: kao prvo, usprkos diverzifikaciji mjesta prodaje plina, većina tog resursa ipak stiže iz Rusije, dok američka alternativa zbog ekoloških i društvenih učinaka nije ni po čemu bolja i poželjnija opcija. Stoga i američke kritike Europi treba uzimati s rezervom. Drugo, liberalizacija plinskog tržišta u istočnoj Europi, koja još uvijek održava socijalnu cijenu energenata dovodi do poskupljenja struje i grijanja čime se dodatno osiromašuju kućni budžeti siromašne EU periferije. I treće, teško je nakon žestine s kojom Njemačka brani Sjeverni tok 2 uzimati njihove ekološke politike za ozbiljno, kao i svu energiju uloženu u politiku obnovljivih izvora energije. A da njemačka propaganda može posao odrađivati savršeno vidi se na činjenicama da sada više od 60 posto njemačkih građana podržava Sjeverni tok 2, kao i da u svemu ovome nedostaju objektivna novinarska pitanja o diverzifikaciji izvora i utjecajima ove privatne inicijative na sve ostale povezane EU strategije, taktike i operacione implementacijske planove.