Već neko vrijeme se kao legitimni dio žanra jadikovki oko stanja u hrvatskoj ekonomiji javlja ovakva usporedba: gori smo čak i od Rumunjske i Bugarske! Pribjegavaju joj poslodavci i ekonomski analitičari, a omiljena je i među medijskim urednicima koji u njoj vide priličan klikbejt potencijal. Nitko od njih u njoj ne vidi šovinistički prizvuk, ali u kontekstu širenja društvenog sljeplila na takve prizvuke, to i ne čudi previše.
Međutim, ovakve bi izjave usporedbe prilično začudile bugarske im kolege: poslodavce i ekonomske analitičare. Oni svoju zemlju ne smatraju uzorom i primjernim europskim đakom koji je prešišao zemlje s inicijalnom razvojnom prednošću. I dok se u ovdašnjim žalopojkama Bugarska ni kriva ni dužna tretira kao područje ekonomskih sloboda i investicijskom buma, vijesti koje stižu otamo prilično se kose s tom predodžbom, nastalom valjda improviziranim čitanjem izoliranih Eurostat podataka.
Standardna objašnjenja
Naime, prema podacima Bugarskog udruženja industrijalaca, strane investicije u zemlju su se gotovo ispuhala. Godine 2007., u vrijeme pristupanja Bugarske Europskoj uniji, vrijednost direktnih stranih investicija iznosila 9 milijardi eura. Samo deset godina kasnije ta vrijednost je deset puta manja. U 2017. godini strani je kapital u Bugarsku investirao u vrijednosti od samo 0,9 milijardi eura. Slično kao i u nekim drugim istočnoeuropskim zemljama, doznake radnika iz inozemstva su nadmašile strane investicije.
Objašnjenja koja nude bugarski industrijalci ne sežu dalje od uobičajenih: nesiguran zakonski okvir i neobuzdana birokracija. Ili rečeno svakodnevnim jezikom: ljudi došli, investirali, birokracija ih iscrpila i pobjegli. Iako naravno bugarska birokracija može biti spora i neefikasna, teško da se velike strane kompanije sa svojim birokratskim ešalonima i financijskom moći baš tako lako prepadnu opasne bugarske birokracije. Možda su naprosto u prethodnih desetak godina investicije u profitabilne grane privrede obavljene i kapital naprosto više nema interesa. Bilo kako bilo, jasno je da poslodavci nikad neće propustiti priliku da se požale na državu i birokraciju.