Sredinom ovog mjeseca u parlamentu bi i službeno trebala biti potvrđena nova vlada Slovenije, koja će se sastojati od više koalicijskih partnera nego ikad dosad. Da stvar bude kompliciranija, vlada će ovisiti o potpori stranke Ljevice, koja se s liberalnim strankama iz vladajuće koalicije dosad u malo čemu slagala.
U medijskom se žargonu jul i august obično nazivaju razdobljem “kiselih krastavaca” u kojem slovenski radni narod ide namakati noge nekamo na dalmatinsku obalu. Naravno, uvijek je više onih koji si odmor uopće ne mogu priuštiti, ali o njima skoro da se i ne priča. Političari su prvenstveno krivi što nema događanja, jer bez njih stvar postaje iznimno teška i odjednom treba iz petnih žila izvlačiti vijesti o tome kako u razdoblju najvećih vrućina ne smijemo zaboraviti na dobrobit kućnih ljubimaca. Tu je također obvezni godišnji doprinos o doslovno paklenim uvjetima za građevinske radnike, naročito cestovne. I jest vrijedno žaljenja da netko pri vrućini od 35 stupnjeva i više mora asfaltirati cestu, složit će se novinari, međutim što je to u usporedbi sa zastojima i dugim čekanjima koje doživljavaju vozači. Sudeći po broju prvih i drugih doprinosa, apsolutno ništa. Izmučena medijska industrija, kojoj se već manta od manjka senzacionalističkih novosti, naposljetku nazire, isprva kao privid, fatamorganu, a na kraju tek kao oazu izobilja – 1. septembar, kada izvještavanje o opremanju prvoškolaca za školske klupe može početi!
Tako je za običnih godina, a ove smo godine počašćeni s umjereno do pretežno gledljivom serijom, koju možemo nazvati i reality show: “Sastavljanje 13. slovenske vlade”. Medijske kuće su se pohlepno pohrlile svakodnevno, predano i savjesno izvještavati o njoj, i unatoč tome da su u ovim trenucima novi premijer kao i novi predsjednik Državnog zbora već potvrđeni, te da će im se ubrzo priključiti i ministarska ekipa, trinaesta vlada je omogućila dovoljno zanimljive obrate i trenutke kada se činilo da su ponovni, već četvrti uzastopni prijevremeni izbori, neizbježni.
Sjetimo se kompliciranih karata koje su glasači razdijelili strankama. SDS, pod vječnim vodstvom Janeza Janše, postala je relativna pobjednica izbora, s tako snažnim i ustrajnim naglašavanjem relativnosti da je svima ubrzo postalo jasno da se radi o Pirovoj pobjedi i da Janša može uspjeti u sastavljanju vlade samo čudom. Zajedno s druge dvije desne stranke, Novom Slovenijom i Jelinčičevim SNS-om, bili su dosta daleko od potrebne parlamentarne većine. Radi se o tome da je preostalih šest stranaka koje su se uvrstile u parlament više puta uporno ustvrdilo da ne ulaze u koaliciju s Janšom ni pod kojim uvjetima, pa je Janši preostalo samo čekanje. Otvorio ga je s državničkim govorom koji je naznačio da Janez oblači plašt pomirljivosti, širokogrudnosti i otvorenosti za suradnju s kim bilo. To psiho-politično stanje javlja se kod Janše svaki puta kada pokuša posegnuti prema glasovima neopredijeljenih, odnosno političkog centra. Njegovi uobičajeni tvitovi o “medijskim prostitutkama”, “ljudima u trenirkama, koji su došli glasovati s brojem napisanim na ruku” (referenca na glasače Zorana Jankovića) itd., ubrzo su nestali. Ukratko, Janša je proteklih tjedana učinio najviše što uopće može kako bi stvorio dojam umjerenosti.
Od jednog do drugog kraja spektra
Drugoplasirani Marjan Šarec isto je tako brzo nagovijestio da ću mu, ukoliko se svi budu držali “anti-Janša” pakta, uspjeti sastaviti vladu. Počeli su zamršeni pregovori. Prva faza je bila konsolidacija osnovnoga koalicijskog paketa, koji je bio preduvjet za drugu, zahtjevniju parlamentarnu kombinatoriku. Najprije je Šarec morao na zajednički nazivnik dovesti, sada i službenu, koalicijsku petorku. Uz njegovu stranku, koja je dobila 13 mjesta, još SMC Mire Cerara te Socijaldemokrate, koji su dobili po 10 mandata svaki, a uz njih i Karla Erjavca i Alenku Bratušek, koji mogu doprinijeti svako s po 5 mandata. To je Šarcu i pošlo za rukom, očito su se interesi stranačkih prvaka dovoljno dobro preklopili jer su svi od reda zaključili kako im u slučaju prijevremenih izbora prijeti kudikamo slabiji rezultat. Tako se rodila koalicija čiju osnovno smjernicu bismo mogli sažeti u – netko ipak mora vladati i zašto taj netko ne bismo bili upravo mi? No, kao što smo rekli, to je bila tek prva faza, jer još od početka je bilo jasno da će to morati biti koalicija 5+1. Naime, svih pet stranaka svejedno se zajedno svelo na 43 zastupnička mandata, dakle još uvijek tri premalo za potrebnu parlamentarnu većinu. Kandidatkinje za +1 od početku su bile tek dvije stranke, Nova Slovenija – kršćanski demokrati, koji bi su jednadžbu uveli dodatnih 7, ili Ljevica, koja bi mogla dodati 9 glasova.
Prvo su počeli pregovori s Novom Slovenijom, koja je sastavljanje koalicijskog ugovora snažno pomaknula u neoliberalnom smjeru, prije svega u području zdravstva jer, najjednostavnije rečeno, NSi zagovara privatizaciju po uzoru na SAD. U trenutku pregovora, predsjednik republike Borut Pahor održavao je konzultacije s vođama parlamentarnih stranka te neprestano naglašavao da će mandat najprije ponuditi relativnom pobjedniku. S tim zaklinjanjem u Janšino pravo na prvu parlamentarnu noć Pahor je ozlovoljio lijevoliberalne intelektualce koji su radije željeli da mandat odmah ponudi Šarcu. No, na koncu ga Janša, unatoč taktičkom zavlačenju, nije dobio, kao ni Šarec. NSi je nakon nekoliko tjedana pregovora shvatila da koalicija u nastanku ne daje zadovoljavajuća obećanja o stabilnosti te se iz pregovora povukla. Naravno, to je ustanovila tek nakon što su njenoga predsjednika, Mateja Tonina, upravo uz pomoć Šarčeve koalicijske petorke, izglasali za predsjednika Državnog zbora. Tako su slovenski parlamentarci otrčali prvi krug u formiranju nove vlade.
U drugome je krugu na red došla Ljevica, no tada je bilo još manje vremena, samo četrnaest dana, pa je sapunica o koalicijskoj slagalici postala još napetija. Kada je Šarčevih pet preskočilo s jednoga na drugi kraj parlamentarnog spektra, od NSi do Ljevice, već su dokazali da su se u korist vlasti spremni odreći koječega. Pitanje je bilo je li koalicijski dogovor moguć sa strankom koja je u predizbornom periodu između ostalog zahtijevala raspisivanje savjetodavnog referenduma o izlasku iz NATO-a. Općenito, to je bio zahtjev koji je u javnosti podignuo najveću prašinu, odobravanja ili ogorčenja, ovisno o pojedinačnoj perspektivi. Međutim, Ljevica je uskoro naglasila da ne namjerava kršiti obećanja i da je za potencijalno sudjelovanje u vladi za nju značajno važnije pronaći zajednički jezik oko podizanja minimalne plaće, mirovina, socijalne pomoći i sličnoga. Drugi se krug počeo približavati svome kraju, sati sastančenja i pregovora koji su se nakupili svih tih tjedana, kako unutar pojedinih stranaka tako i među njima, bili su već daleko odmakli u troznamenkaste brojke.
Ljevica na testu
Naposljetku je dogovor o suradnju postignut te je za Ljevicu bio dovoljno zadovoljavajuć da ga vodstvo uputi na reviziju savjetu stranke. Za dio vodećih i javnosti najpoznatijih lica najbolji je bio scenarij po kojem bi Ljevica postala punopravna članica vladajuće koalicije. S time se nisu svi slagali, niti većina članova savjeta, pa je umjesto koalicijskog ugovora Ljevica potpisala protokol o suradnji. U toj točki stvar djeluje, taktički gledano, kao prilično zanimljiv potez, a hoće li se dugoročno isplatiti i biti održiva strategija za Ljevicu za vrijeme trajanja te vlade, bit će moguće analizirati tek pogledom unatrag. Takav protokol između stranaka manjinske vlade i opozicijske stranke, naime, u povijesti slovenskog parlamentarizma dosad još nismo vidjeli. Zavirimo zato podrobnije što taj protokol, koji je javno dostupan, uopće predviđa. Radi se o obvezi Ljevice da pri glasovanju za predsjednika vlade i Državnog zbora u parlamentu podrži oboje. Do sada je to i radila, unatoč tome da prvak Socijaldemokrata, Dejan Židan, novi predsjednik Državnog zbora, nije dobio onoliko glasova koliko bi po protokolu morao, iako zbog tajnog glasovanja možemo samo nagađati tko mu ih je u zadnjem trenutku uskratio. Ljevica se protokolom isto tako obvezuje da neće glasovati protiv ministara koje će predložiti Šarec. Kada i ako se na stolu nađu određena imena koja su već bila u tom vladajućem sastavu te ih je Ljevica u prethodnom sazivu parlamenta već oštro kritizirala, pri njihovom će se potvrđivanju moći samo suzdržati, ali neće smjeti biti protiv.
Ljevica također mora biti timski igrač pri glasovanju o predsjedavajućem radnom tijelu te – a ova točka je najveći predmet spora – prilikom potvrđivanja i rebalansa proračuna. Što će točno novi proračun donijeti za sada još ne znamo, iako je teško zamisliti da barem dijelom neće: povećavati društvene nejednakosti, ograničavati ljudska prava i slobode, podređivati znanstvene i istraživačke procese ekonomiji, povećavati izdatke za obranu, smanjivati prava zaposlenih i povećavati prekarnost. Ne zato što bi ta vlada bila nešto posebno zlokobnija i antisocijalnije nastrojena, već zato što je to “business as usual” slovenske vladajuće politike još od raspada Jugoslavije naovamo. Upravo u pogledu štetnih učinaka Ljevica u potpisanom protokolu eksplicitno navodi da se u tom slučaju može izuzeti iz njihove implementacije. Stoga će prilikom formiranja i pregovora o proračunu Ljevica morati pokazati kolika je njena istinska moć unutar pakta s vladom. Kao i obično u politici, od velikog će značaja biti borba za interpretaciju kojom Ljevica pred javnošću i svojim članstvom može potvrđivati i/ili opravdavati svoju suradnju u paktu.
Ljevica, kako se zasad čini, političku borbu za interpretaciju vodi i na području toga kako ju javnost uopće doživljava, jer je dio struke, ustvari i zakonodavna služba Državnog zbora, zbog ranije navedene podrške manjinskoj vladi, uvrštava među koalicijske stranke. To je kao posljedicu još povuklo i da je pod pritiskom desne, kako se izrazio jedan od njenih predstavnika, “čistokrvne” opozicije, Ljevica morala popustiti u slučaju članstva u komisijama za nadzor obavještajnih službi i javnih financija. “Čistokrvna” opozicija je naime zahtijevala da Ljevica ne smije biti jezičak na vagi u tim odborima, odnosno da ne smije u njima imati predstavnike iz kvote opozicije. Naposljetku, taj ponešto amfibijski status Ljevice uistinu ostaje političko pitanje, i ako ne prije, odgovor na njega će pružiti glasači na sljedećim izborima.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić