“Sinoć se nešto dogodilo. Imam utisak da sam prisustvovao historijskom trenutku.” Tim je riječima austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen jučer komentirao “kemiju” između svojih balkanskih kolega: predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Kosova Hashima Thaçija. Šef austrijske države se dakle priključio sada već brojnim optimistima među zapadnoeuropskim dužnosnicima koji očekuju skoru normalizaciju odnosa između Srbije i njezine bivše autonomne pokrajine, koje bi omogućila buduće dobre odnose i zajedničku europsku budućnost. Scenarij po kojem postjugoslavenske državice same rješavaju svoje teritorijalne sporove i zajedno jure prema Europi toliko je oduševio predstavnike velikih sila da su, po svemu sudeći, spremni preći preko činjenice da “rješenje” uključuje i prekrajanje granica nekadašnjih federalnih jedinica – ideju koja je dosad bila jedan od najvećih tabua međudržavnih odnosa na području bivše Jugoslavije.
Iako se posljednjih dana koriste mnogi eufemizmi poput “razgraničenja”, “korekcije granica” i “uspostava mira između Srba i Albanaca”, sada se čini izvjesnim da je ono o čemu se raspravlja zapravo podjela teritorija Kosova između nezavisne Republike Kosovo (koju bi priznala Srbija) i same Srbije. Pritom bi sjevernom susjedu pripao dio Kosova sjeverno od rijeke Ibar, nad kojim ona ionako ima djelomičnu kontrolu i koji je uglavnom ostao izvan ingerencije Republike Kosovo. Hoće li ova trampa uključivati i dijelove Preševske doline, područja Srbije u kojem Albanci čine etničku većinu, zasad nije jasno. Sigurno je samo da pregovarači o ovom, kao i brojnim drugim pitanjima, imaju sasvim oprečne stavove. Ali “dobra volja” s obje strane da se neki tip trampe odradi vrlo je opipljiva, čak i bez službenih prijedloga na stolu.
Više problema nego rješenja
To nije prvi puta da se s takvim idejama spekulira. Prilikom raspada SFRJ, hrvatski i srpski predsjednici, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, također su pregovarali o “etničkom razgraničenju dvaju najvećih naroda”, te su za tu priliku – prema svjedočanstvu saveznog premijera Ante Markovića i makedonskog člana predsjedništva Vasila Tupurkovskog – crtali karte po salvetama. Bez obzira na to jesu li doista nekakve salvete bile u pitanju, izvjesno je da se u narednim godinama doista pristupilo određenom tipu etničkog razgraničavanja, kojem se “međunarodna zajednica” naposljetku s pravom suprotstavljala, prije svega zato što ono neminovno uključuje etničko čišćenje i lomljenje geografskih cjelina po grotesknim linijama, poput npr. one koja je zadržana za Republiku Srpsku. Iako su teritoriji koje bi sada trebali dijeliti Vučić i Thaçi znatno manji, već je sada jasno da bi podjela otvorila više pitanja nego što bi ih zatvorila.
Što će odvajanje sjevera značiti za formalno multietnički karakter Kosova i za većinu kosovskih Srba koji žive južno od Ibra? Što će podjela značiti za BiH i Republiku Srpsku, čije vodstvo neprestano (iako neiskreno) prijeti samostalnošću ili priključenjem Srbiji? Što će značiti za ideju nezavisnog Kosova, u kojem su još uvijek izrazito jaki zahtjevi za priključenjem Albaniji? Što će značiti za multietničku Makedoniju, čije je ime u mnogim jezicima sinonim za izmiješanost? Izvjesno je samo da nikakav teritorijalni dogovor neće u potpunosti “razgraničiti narode”, jer je takvo razgraničenje u ovom prostoru nemoguće, čak i uz krvavo nasilje kakvom smo svjedočili krajem prošlog stoljeća. Upravo to je i razlog zašto se 1943. odustalo od formiranja isključivo etničkih teritorijalnih jedinica i pristupilo uspostavi multietničkih republika i pokrajina poput Kosova i BiH, ali i Vojvodine i Hrvatske. Pokušaji konačnih “razgraničenja” dosad su doveli do nebrojenih tragedija, a još čekamo da donesu ikakvo rješenje.