Pored onog agresivnijeg, desničarskog, današnju političku scenu u Hrvatskoj bitno obilježava i liberalni revizionizam. Iako se njegovi predstavnici vole predstavljati kao posljednja brana pred zahuktalom desnicom, svojom interpretacijom povijesti zapravo joj samo asistiraju.
Iz raspršenog mnoštva tekstova o globalnom fenomenu “Sluškinjine priče” izdvojila se nedavno jedna lokalna kritika: Asja Bakić ispreturala je presudnu prešutnu premisu pripovijesti Margaret Atwood, onu koja u fokalizacijsko središte politički nabijene distopije gura temeljno apolitičan glavni lik. Osnovni problem romana i njegove TV-serijalizacije, tumači Bakić, u tome je što nam novouspostavljenu, ultrakonzervativnu državu Gilead predstavlja iz perspektive sluškinje Offred koja se u svome “prošlom” životu nije borila protiv uspona fundamentalističke diktature, nego je pasivno promatrala kako natražnjaci preuzimaju vlast: “Pod egidom osnažujuće feminističke naracije prodaje priču koja glorificira neinformiranu junakinju i od nje posve nezasluženu čini glavnu figuru otpora na koju se sve žene trebaju ugledati.”
A znamo da su se ugledale: nebrojeni feministički prosvjedi širom svijeta, uključujući one zagrebačke iz decembra prošle i februara ove godine, ikonografski su zaogrnuti prepoznatljivim crvenim opravama i bijelim kukuljicama iz “Sluškinjine priče”. Nasuprot novonastaloj prosvjednoj modi, Bakić zato predlaže simbolički uzor iz domaće, u međuvremenu duboko potisnute prošlosti: lik partizanke, NOB-ovke, afežeovke. “U Drugom je svjetskom ratu u borbi protiv okupatora na prostoru bivše Jugoslavije poginulo 25.000 žena, a ranjeno ih je 40.000”, podsjeća. “Žene su se samoorganizirale i mobilizirale da pomognu u Narodnooslobodilačkoj borbi. Bile su bolničarke, političarke, vojnici – aktivno su sudjelovale u borbi za ravnopravnost i slobodu, njih dva milijuna.” Pa zaključuje: “Paradoksalno je da se bilo kakav otpor klerikalnoj i desničarskoj retorici i politici protiv prava na pobačaj u Hrvatskoj danas organizira pod crvenim plaštom izmišljene sluškinje, kad povijesno za takvu vrstu borbe imamo puno adekvatniji lik partizanke koja nije pasivno čekala da bude rodilja i sluškinja u nacističkoj utopiji.”
Nepoželjna petokraka
I zaista, teško je pronaći suvislu primjedbu ovakvom prijedlogu. Za razliku od imaginarne sluškinje, lik stvarne partizanke simbol je angažiranog otpora. On je i naša autohtona ideološka baština: prosvjedi pod bijelim kukuljicama samo reproduciraju trenutnu globalnu aktivističku modu, a usput su – da stvar bude gora – tek ikonografska replika komercijalne reklamne kampanje kojom je serija bila promovirana. Napokon, iz perspektive osnovnih ženskih prava period Drugoga svjetskog rata podrazumijeva toliko jasnu binarnu podjelu da je ne mogu zamutiti naknadne konstrukcije o načelnoj izjednačenosti “dva totalitarizma”, jer dok su žene na ovim prostorima po prvi put izborile pravo glasa i političkog djelovanja upravo tokom Narodnooslobodilačke borbe, u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u isto vrijeme ne samo što nikakvog prava glasa nije bilo, nego je, primjerice, abortus zakonski kažnjavan vješanjem. Teško je, dakle, pronaći suvislu primjedbu Bakićkinu prijedlogu: još je teže, međutim, očekivati da bi ga se netko usudio ostvariti. Pokušajmo, uostalom – strogo hipotetski – zamisliti medijske komentare i masovnu reakciju da je na prosvjed za ratifikaciju Istanbulske konvencije prema Markovom trgu promarširala četa žena odjevenih u partizanske uniforme, s titovkama na glavi i petokrakom na čelu.
Ne trebamo, zapravo, ni pokušavati. Kada su 22. juna, na Dan antifašističke borbe, ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta razvijene zastave s crvenom zvijezdom, Drago Pilsel, novinar, aktivist i jedan od utemeljitelja Antifašističke lige, koja je proslavu suorganizirala, odlučio je demonstrativno napustiti organizaciju. Ljudi koji vitlaju komunističkim barjacima za njega su “budale” i “fanatici”, a antifašistima ih se može zvati isključivo pod znacima navoda. Između njih i filoustaškog šljama bitne razlike nema: “Idioti jedni, idioti drugi.” Iako istaknuti simboli zakonski nisu zabranjeni, uvjeren je revoltirani novinar, jedina zastava koju bi trebalo razviti 22. juna službena je zastava Republike Hrvatske.
Njegov stav nipošto nije usamljen: retroaktivno reduciranje narodnooslobodilačke antifašističke borbe četrdesetih na korak u smjeru hrvatskog osamostaljenja devedesetih, znamo, spada u službeni narativ ovdašnje državotvorne ideologije. I zato s Pilselom hrvatski liberalni revizionizam doseže krajnju točku apsurda: upravo na dan kada se sjećamo Prvog sisačkog partizanskog odreda, osnovanog pod crvenom petokrakom, on zvijezdu želi posve izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Ako su feministički prosvjedi za ratifikaciju Istanbulske komunizam prikrili širokom perspektivom globalne pomodnosti, on ga izravno napada iz uske vizure hrvatske državotvornosti. Dva svježa primjera iskrivljavanja povijesti Narodnooslobodilačke borbe – jedan neprimjetan i prešutan, drugi glasan i napadan – utoliko lijepo punktiraju amplitude između kojih se lokalni liberalni revizionizam danas kreće. Njegova je osnovna postavka: ako NOB ne možemo prešutjeti, onda ga barem moramo temeljito preparirati, pripitomiti i dekomunizirati.
Književno prešućivanje partizana
Koliko je ovaj manevar naizgled samorazumljive marginalizacije NOB-a obuhvatan, sjajno se vidi na stranicama suvremene književnosti, koja ideološku konstrukciju zbilje prelama daleko preciznije nego što to često umiju prepoznati politički analitičari i književni kritičari. Drugi svjetski rat ondje je literarno artikuliran u dva osnovna smjera. Prvi, ultranacionalistički i tvrdo revizionistički, utabao je još sredinom devedesetih “Četverored” Ivana Aralice. Drugi, kojim se kreću antinacionalistički, regionalno i kozmopolitski orijentirane autorice i autori, ulaznu točku u kompleks ratnih sukoba pronalazi gotovo po pravilu u motivu holokausta. “Ruta Tannebaum” Miljenka Jergovića, “Elijahova stolica” Igora Štiksa, dobar dio opusa nedavno preminule Daše Drndić: sve su to tekstovi okupirani viktimologijom masovnog istrebljenja Židova. Proširimo li fokus na postjugoslavenski kontekst, niz se nastavlja: “Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida, “Gec i Majer” Davida Albaharija, “Moj lepi život u paklu” Ivana Ivanjija, “Biljar u Dobrayu” Dušana Šarotara…
Neki među tim naslovima su izvrsni, drugi solidni, treći manje uspjeli: iz perspektive proučavanja matrice motivske selekcije to je ionako manje važno. A matricu dobrim dijelom uspostavlja recepcijska petlja: romani o holokaustu svojim univerzalnim zahvatom kao da unaprijed računaju na širi čitalački horizont, prijevode i inozemnu publiku. Nije pritom riječ o prokazivanju autorskih kalkulacija ni o dezavuiranju itekako važne književne teme: riječ je o tome da, potisnuti univerzalističkim literarnim stremljenjima, lokalni likovi partizanke i partizana ostaju na dalekim marginama. Prošetat će uvodnim stranicama “Povijesti moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon” Ivane Sajko, završiti u ljubavnom zapletu “Slane zemlje” Jasmina Imamovića, po njima će biti nazvana malena izdavačka kuća Partizanska knjiga iz Kikinde: redom incidentalni primjeri. Krajnje je bizarno, zapravo, koliko u književnosti s “ovih prostora” – još i danas opsesivno okupiranih tematikom Drugoga svjetskog rata – ima malo onih koji su tom ratu pobijedili.
Politički oportunizam se ne isplati
Iz liberalnog kuta, insistiranje na ikonografskom pamćenju NOB-a – s čijeg se čela problematična petokraka ne može ukloniti ma koliko puta ponovili obaveznu mantru da u antifašističkoj borbi nisu sudjelovali samo komunisti – znak je političkog infantilizma i kontraproduktivnog potpirivanja ionako rasplamsale desničarske vatre: nacionalistima, koji posvuda paranoično traže skrivene komuniste, prema toj se verziji samo nepotrebno daje za pravo. Ili, u nešto sažetijoj Pilselovoj formulaciji: idioti jedni, idioti drugi. Ali prije će biti da je situacija obratna. Prešućivanje Narodnooslobodilačke borbe i “meka” cenzura partizanskog pokreta – svjesna ili nesvjesna, namjerna ili nenamjerna – desničarskom revizionizmu uglavnom asistira. Uostalom, ona traje već prilično dugo: pa ipak, novom valu radikalnih desničara, kojima je vrata političkog mainstreama prije pet godina otvorio Tomislav Karamarko, to nije nimalo smetalo da iz repertoara ideoloških diskvalifikacija ponovno izvuku olinjalu avet komunizma.
Sve one godine pristojnog kolektivnog zaobilaženja NOB-a koje su dovele do toga da simbol feminističke pobune postane globalno brendirani lik apolitične žrtve umjesto lokalne heroine antifašističkog otpora, da se ljude koji dan borbe protiv fašizma slave simbolom pobjedničke vojske naziva budalama i da kompletna književnost spremno uranja u mulj kolektivnog zaborava očito nisu bile dovoljne: desnicu nisu zadovoljile. Naprotiv, ostavile su joj brisani ideološki prostor za novi usiljeni marš. Možda je zato baš sada dobro vrijeme da se prešućivanje prošlosti, ma s kojeg političkog pola dolazilo, nazove pravim imenom: povijesnim revizionizmom. Možda je vrijeme za usvajanje lekcije da se politički oportunizam ipak ne isplati. Možda je vrijeme da se prisjetimo kako onima koji su prije sedamdeset i sedam godina krenuli u naizgled izgubljenu bitku, oportunizam sasvim sigurno nije bio na pameti.