Ljetna sezona u pravilu otvara gotovo uvijek iste rasprave o turizmu i njegovoj važnosti za Hrvatsku, prečesto zanemarujući njegove učinke na lokalnu zajednicu izvan sezone. O tome i drugim aspektima turizma u dalmatinskim gradovima razgovarali smo sa Svenom Marcelićem, sociologom i docentom na Odjelu za sociologiju na Sveučilištu u Zadru koji je doktorirao na temi regionalnog razvoja, a u posljednje vrijeme bavi se problemima gradova na Jadranu iz nekoliko perspektiva, od kulturne potrošnje do utjecaja turizma na urbane procese.
Hrvatska ekonomija, a posebno ona Dalmacije, ovisi o prihodima od turizma, stoga nas ovom prilikom zanima kakva je struktura našeg turizma?
Hrvatski turizam je izrazito sezonalan. Dovoljna ilustracija za to mogao bi biti već i podatak da je u zimskim mjesecima najposjećenija destinacija Zagreb koji sasvim sigurno dobar dio tih posjeta zahvaljuje poslovnim i administrativnim razlozima, kao glavni grad i najjače ekonomsko središte. S druge strane, Hrvatska je nakon Malte zemlja s najvećim intenzitetom turizma, koji se mjeri brojem turista u odnosu na broj stanovnika. Kad spojimo to dvoje, vidimo da ne postoji država u Europskoj uniji koja je u tako kratkom vremenskom periodu izložena tolikom intenzitetu turizma. A kad uzmemo u obzir i da se 95% noćenja ostvaruje u statističkoj regiji (NUTS2) Jadranska Hrvatska, onda je jasno da hrvatski turizam karakterizira izraziti sezonski pritisak na samo jedan dio zemlje.
Osim ključnog udjela turizma u nacionalnoj ekonomiji, on mijenja i društveno tkivo gradova u kojima se razvija. Što nam možete kazati o specifičnostima i razlikama turizma u hrvatskim obalnim gradovima?
Nisu svi obalni gradovi jednako pogođeni intenzitetom turizma. U nekima od njih, poput Rijeke, on je marginalna pojava. U fokusu mojeg istraživanja u zadnje vrijeme pretežno su se našli veliki dalmatinski gradovi, koji proživljavaju najveću promjenu. Gradovi su sociološki zanimljivi jer predstavljaju multifunkcionalne prostore i kod njih turizam ulazi u međuodnos sa složenijim skupom institucija nego što je to slučaj u manjim mjestima. Prije svega, treba vidjeti i da je razvoj turizma u različitim gradovima u različitim fazama. Dubrovnik je grad koji je vjerojatno najviše preoblikovan turizmom, ali on je na neki način i završio tranziciju u turističku lokaciju. Ima najmanji rast broja registriranog smještaja, a sve veći postotak godišnje popunjenosti, što znači da se vjerojatno približio “granici rasta” i sad radi na tome kako maksimalizirati postojeće kapacitete.
S druge strane, Zadar i osobito Split bilježe velik porast smještajnih kapaciteta (Split gotovo četverostruko više u zadnjih pet ili šest godina), ali i broja turista i tu vidimo da se radi o velikom društvenom laboratoriju koji mijenja lice grada. Također, na djelu je i jasan tržišni proces kod kojeg je u ta dva grada ponuda prvo pokušala dostići potražnju, ali tako brz rast ponude neminovno je morao dovesti do zasićenja. To smo prvi put vidjeli na primjeru Splita i Ultre kad se prve godine pisalo o “suludim” cijenama smještaja, a već sljedeće je tržište to izravnalo. Komparativni problem Zadra u tome smislu je taj što nema atraktivan događaj poput Ultre koji bi bio katalizator tržišnih procesa i ne čini ih vidljivim, pa se slabije sezone očituju manje primjetno. Šibenik se u svemu tome još drži sa strane jer nije pogođen tolikim intenzitetom turizma, ali može se pretpostavljati da ga taj proces dugoročno neće zaobići.
Nedavno ste doveli u vezu broj pizza cutova u Zadru i tip smještaja kojeg taj grad nudi. No, osim loše prehrane, lošeg smještaja i izostanka atraktivnih događaja, Zadar baš ne nudi turistima ni neki drugi kulturni sadržaj, radi čega gosti često gube interes za grad unutar 48 sati. Je li takvo stanje održivo i kakav bi turizam Zadru najviše odgovarao?
Zadar od svih većih gradova na moru ima najlošiju strukturu smještaja, u prosjeku najmanji broj zvjezdica i nedostaje mu hotela. To privlači goste slabije platežne moći pa onda i ponudu koja to prati, ali to je problem odvojen od kulturne ponude u gradu. Dapače, gledati kulturu kroz oči turista je loše jer grad koji je dosadan sam sebi ne može biti zanimljiv ni drugima. Ljetna kulturna ponuda u Zadru pretežno se svodi na razne feštice petkom i jednokratno dovođenje neke ocvale glazbene zvijezde koja je vrhunac karijere doživjela, u boljem slučaju, pred barem dva desetljeća, a otkad je otvorena Kneževa palača kao reprezentativan gradski prostor tu se nađe i pokoja reprizna izložba poput Chagalla koji je godinu ranije bio prikazan u Rovinju. Zimi je stvar još gora jer uz mizeran kulturni kapital i kapacitete lokalne sredine nestaje i ambicija, a na vidjelo isplivaju kulturni djelatnici koji na svojim pozicijama čekaju mirovinu, a u zadnje vrijeme i prekvalificirani konobari kao voditelji kulturnih institucija.
Nažalost, tranzicijski Zadar nikad nije uspio pronaći onu kulturnu energiju koja je oblikovala obnovu nakon Drugog svjetskog rata i kad su se intelektualci poput Krleže angažirali na projektima poput Zlata i srebra Zadra i osnivanja Filozofskog fakulteta, a lokalna scena pokrenula niz projekata koji danas čine najznačajniji dio kulturne ponude. Ukratko, dogodila mu se krajnja provincijalizacija tako da Zadar i njegov turizam žive u lijepome skladu: ljudi koje ne zanima kultura i koji nemaju novaca dolaze u grad koji ne nudi kulturu i ne uzima previše novaca. Nuspojava toga je da je Zadar ujedno i među gradovima čiji se rast turizma usporio. Ironično je, na primjer, da je baš u godini kad je Zadar proglašen za destinaciju godine prema onoj opskurnoj stranici na kojoj svake godine neki grad iz Hrvatske postane najnešto Split po prvi put u povijesti imao više dolazaka i noćenja od Zadra. Razlika se od tada samo povećava.
Može li se taj grad istovremeno razvijati kao sveučilišni i kao turistički grad?
Grad se može razvijati kao turistički i sveučilišni, ali to je pitanje koje uključuje sustavna rješenja. Prije svega, radi se o problemu koji primarno zahvaća jadranska sveučilišta, a ne treba zaboraviti da njih ima pet. Broj studenata u Hrvatskoj u posljednja se dva desetljeća znatno povećao, što znači da imamo sve više osoba koje traže smještaj u sveučilišnim gradovima. S druge strane, osobito u Zadru i Splitu zabilježen je i velik porast pretvaranja privatnih stanova u apartmane za iznajmljivanje turistima, što znači da sa strane studenata raste potražnja, a sa strane iznajmljivača pada ponuda. Studenti su prisiljeni živjeti u lošijim uvjetima za više novca i to sveučilišta čini manje atraktivnima. Jedan od odgovora na to pitanje je i izgradnja studentskih domova što bi imalo za efekt smanjenje potražnje, a time i poboljšanje položaja preostalih studenata. U suprotnome bi se moglo dogoditi da oni počnu izbjegavati turističke gradove jer znaju da ne studiraju u istim uvjetima kao njihovi kolege koji ne moraju napuštati svoj smještaj usred ispitnih rokova. Nuspojava takvog procesa je fizičko izmještanje studenata izvan života grada u kampuse tako da imamo nekoliko definicija grada: i studentski i turistički, ali ne nužno preklopljeni. Vrlo često se čuje teza da bi preseljenje sveučilišta s prostora rive bilo najveći udarac životu u gradskoj jezgri, što je točno već i na toj razini da se zaista radi o lokaciji na kojoj se okuplja najveći broj ljudi, o kulturnim i ekonomskim gubicima da i ne govorimo.
Bavili ste se turizmom istražujući (ne)razvijenost lokalne zajednice i gradova, ali i ljudski razvoj. Što nam možete reći o tome?
Turizam je za vrijeme ekonomske krize što je pogodila Hrvatsku teže nego veliku većinu zemalja Europske unije, ostao jedna od rijetkih grana koja je bilježila rast. Velika većina izgubljenih radnih mjesta događala se na kontinentu i primarno u industriji, dok se turizam pokazao znatno otpornijim. Kad danas pogledamo zaposlenost u Hrvatskoj vidimo da je jedina regija koja ima više zaposlenih nego prije deset godina Dalmacija, a dobro stoji i Istra. S druge strane, primjetna je i povećana sezonalnost zaposlenosti i nezaposlenosti što stavlja veliki pritisak na tri mjeseca od kojih se živi. Također vidimo i da neki manje razvijeni krajevi, poput dalmatinskog zaleđa, sve više ulažu u turizam koji tamo ima potpuno drugačije konotacije od onog na obali i zaista predstavlja element ekonomske aktivacije. Ukratko, postojala je jasna motivacija za bavljenje turizmom.
U gradovima turizam često drastično ruši kvalitetu života jer na iste resurse dolazi znatno veći broj ljudi, a sve se to “podrazumijeva” jer smo turistička destinacija, iako većina ljudi ne živi od turizma. Problem je i tipična konfiguracija dalmatinskih gradova koji su formirani oko jezgre koja datira iz rimskog ili doba srednjeg vijeka i prostorno je mala, a većina aktivnosti koncentrira se upravo u njoj. Taj problem je u svojoj osnovi banalniji od ekonomije i sociologije i možemo ga svesti na čisto pitanje površine i volumena – koliko ljudi i sadržaja možete nagurati na ograničeni prostor. Najbolji primjer za to je Dubrovnik gdje je oko problema gužvi u jezgri intervenirao i UNESCO. Drugi gradovi na obali takvu vrstu vanjskog korektiva nemaju u toj mjeri, ali postoji svijest o problemu, pa tako Split, na primjer, ima dokument o upravljanju povijesnom jezgrom koji je uključio detaljno istraživanje stanovništva tog prostora. Zadar po običaju kaska, iako je iseljavanje iz turistički najatraktivnije zone Grada poprimilo razmjere egzodusa.
Na taj se način mijenja stoljetna konfiguracija tih gradova jer su njihove jezgre bile okupljalište funkcija za njih i njihove pripadne teritorije. Danas vidimo proces u kojem se osim populacije iz jezgri iseljavaju i urbane funkcije pa tako ni oni koji ne žive u njima više nemaju razloga dolaziti.
S druge strane, treba razumjeti i da je za dobar dio iznajmljivača to zapravo strategija preživljavanja. U uvjetima ogromne nezaposlenosti koja je donedavno bila jedna od glavnih činjenica pri odlučivanju o takvim stvarima, apartmani su predstavljali koliko toliko siguran izvor zarade. Pritom mora biti jasno da se ne radi o apartmanima koji su ciljano građeni u svrhu iznajmljivanja, jer takvi objekti uglavnom imaju drugačiji prostorni smještaj, nego o pretvaranju stanova u jedinice za iznajmljivanje. Moglo bi se ironično reći da je dobrom dijelu tih ljudi socijalizam omogućio da se bave sitnim poduzetništvom jer se znatan udio takvih stanova veže uz arhitekturu iz doba socijalizma.
S obzirom na to da živim blizu centra grada i u turistički zanimljivome predjelu, više sam puta imao priliku vidjeti karakterističnu scenu. Naime, dio Zadra u Gradu i neposrednim kontaktnim predjelima obnavljan je i građen od pedesetih nadalje. To znači da u velikom broju tih zgrada živi starija populacija koja je “došla sa stanom”, a kada posljednji stanar ili stanarka u stanu umre dolaze nasljednici koji ga prazne, renoviraju generičkim IKEA namještajem i pretvaraju u apartman, obično s tri zvjezdice. Takva vrsta smještaja od tri zvjezdice dominira ponudom Zadra. Tako dobivamo jednu nediverzificiranu ponudu koja je narasla puno brže od broja turista. Čista količina ponude sličnih karakteristika znači da se tržište zasićuje i da će se dogoditi promjena iz sellers market u buyers market uz velike probleme za one kojima je to značilo ekonomsko održanje. Netko sarkastičan rekao bi da je Tito Dalmatincima pomogao upoznati Adama Smitha. U svakom slučaju, za apartmanizaciju postoji granica rasta i očekujem da će nakon određenih preslagivanja doći do usporavanja, ali će se diverzificirati ponuda.
Što se događa s turističkim gradovima zimi? Spomenuli ste iseljavanje građana na periferije zbog potpunog prepuštanja gradskih centara turizmu, što sve to znači za gradove, kakve su njihove budućnosti?
Zimi turistički gradovi postaju ljušture. Jezivo je proći centrom Zadra sredinom prvog mjeseca jer nema ljudi, a to se onda odražava i na ekonomiju tog dijela grada. Govorimo o prostoru “bijelih izloga” koji su ime dobili po papiru kojim je prekriveno staklo dok objekt čeka početak sljedeće sezone. Nedostatak sadržaja tjera i ostale, te se zapravo život seli u shopping centre koji preuzimaju glavnu ulogu mjesta okupljanja.
Paradoksalno je pritom da se identitet grada povezuje upravo s tim prostorom jezgre i deklarativno stalno slušamo o potrebi za revitalizacijom, a realno se on prazni. Tu razmjeri lišavanja funkcionalnosti postaju jasni. Događa se potiskivanje stanovništva na periferiju, što je proces koji se posebno dobro može pratiti u Splitu i Zadru, s time da u prvom ljudi sele u okolne općine i gradove pa tako rastu Solin, Kaštela, Podstrana… a u drugome se preseljavaju na periferiju grada u kvartove s lošom infrastrukturom.
Mediteranski način života koji uključuje javni prostor u starom centru grada tako se ubrzano briše, ali gradovi ne razvijaju alternativne strategije i umjesto premještanja funkcionalnih centara imamo stihiju u preseljavanju i zavaravanje očuvanjem gradskih jezgri, iako je jasno da su one već odavno opustjele i da ih život napušta. Istovremeno se stanovništvo koje se preselilo prema periferiji sve više nalazi u situaciji da žive bez mnogih funkcija kao što su banke (pa čak i bankomati), škole, igrališta pa čak i privatne medicinske i stomatološke ordinacije, a prema mapiranjima koje sam radio u Zadru više-manje jedini sektor koji se prilagodio tome su mali privatni vrtići koji se dominantno nalaze na (polu)periferiji. Sudeći prema tome možemo predvidjeti da će se jedan dio tih manjih davatelja raznih usluga u privatnom sektoru preseliti za stanovništvom, ali pitanje je kako će se riješiti pitanje disperzije velikih javnih institucija poput sudova ili administrativnih centara. Za takvo nešto planovi ne postoje dalje od pretvaranja postojećih prostora u hotele.
Za kraj, sudjelovali ste u inicijativi zadarskih studenata za bolje uvjete podstanarskog stanovanja, kakvi su bili učinci?
Zadarski studenti pokrenuli su veliku kolektivnu akciju protiv preskupog smještaja na način da su na Facebook grupi koja okuplja studente Sveučilišta u Zadru napravili anketu o tome koja im je cijena prihvatljiva i nakon toga filtrirali oglase koji su probili tu granicu. Može se reći da su iskoristili činjenicu da glavni kanal oglašavanja stanova okuplja nekoliko tisuća studenata i da je iznajmljivačima interesantniji od klasičnih stranica za oglase kako bi na njih napravili kolektivni pritisak u smjeru korekcije tržišta. Čini se da im je, s odmakom od godine dana, to i uspjelo.
S druge strane, u sklopu kolegija Case study koji držim u sklopu međunarodnog studija Kulturne sociologije, s grupom studenata sam proveo anketu o životnim uvjetima studentica i studenata treće godine na sveučilištu. Pokazalo se da u sklopu trogodišnjeg studiranja velika većina promijeni barem jedan stan, a nisu rijetke ni višestruke promjene. Pritom se ponajviše žale na loše grijanje, vlagu i sve ono što nije relevantno za ljetnu turističku sezonu, iako je glavni razlog za seljenje nekorektno postupanje stanodavaca. O tome da je velika većina neprijavljena i da znatan dio mora iseliti zbog sezone ne treba ni govoriti.
Zadar je pritom i studentski grad s najvećim postotkom studenata iz drugih županija u Hrvatskoj, a ima studentski dom sa samo nešto više od 200 kreveta. Ako uzmemo u obzir podatke Eurostudenta da je podstanarstvo najveći studentski trošak nije teško zaključiti da je Zadar skup grad za studiranje i da dugoročno može izgubiti na atraktivnosti. To pak nikako nije u interesu Sveučilištu koje nastoji povećavati broj studijskih smjerova i upisanih studenata. Vjerujem da će najavljeno otvaranje studentskog doma dovesti do velike promjene u odnosima na tržištu nekretnina za najam, jer će jedan dio onih kojima su studenti služili kao premosnica između dvije sezone ostati bez prihoda, dok će studenti imati znatno bolju pregovaračku poziciju.