O lijevoj se parlamentarnoj alternativi u BiH dugo vremena puno priča, ali malo toga se događa. Ipak, pred oktobarske izbore naziru se neke minimalne promjene. Donosimo pregled tih trendova i njihovih dometa.
Teško je u trenutnom političkom kontekstu govoriti o nekim pravilima i kontinuitetima. Ako ćemo samo ostati u polju recentnih europskih trvenja, jasno je da je centristički kompromis desnih i lijevih liberala polako postaje dio političke povijesti. Međutim, uz tu novost i remetilačke aktere u političkom životu koji narušavaju taj centristički poredak, i dalje postoji određeni privid proceduralne normalnosti političkog života. Ako ništa, izbori i naknadni pregovori i koalicije su i dalje središnji događaj političkih procesa. Bosna i Hercegovina je u tome svojevrsna iznimka (koja možda postane i pravilo).
Naime, već nekoliko izbornih ciklusa zaredom, sam izborni proces (stvaranje predizbornih koalicija i blokova, tijek kampanje i samo glasovanje) umjesto ubrzanja političke dinamike i vrhunca inteziteta političkog agona, obilježava svojevrsna pauza. Na izbore koji se održavaju u listopadu svake četvrte godine u ovoj državi, možemo gledati kao na nužno proceduralno zlo koje onda na par ljetnih mjeseci odgodi kafanska i rezidencijalna sijela predstavnika političkih elita na kojima se “demokratski” dogovaraju o ustavnim promjenama ili čemu već. Tako je, prostorno gledajući, politika u BiH premještena s ulica, izbornih mjesta i parlamentarnih sala u prostore ugode ugostiteljskih objekata ili dnevnih boravaka zapadnih ambasadora. I ne bi čovjek ništa imao protiv kafana koje su u kulturi ove zemlje doista bitan topos socijalizacije i čaršijskog toka života, da i te kafane nisu pregrađene, odijeljene ili zaključane od naroda i njihovog jezika kritike.
Izbori kao politička pauza
Tako nekako teče predizborni život i ove godine, odnosno, možemo reći da je predizborna ljetna pauza već odavno počela što zbog samog kalendara što zbog iscrpljenih kafanskih kapaciteta. S tim da je tematski fokus pomjeren s bošnjačko-srpskog sukoba koji je obilježavao predizbornu pauzu 2014. na bošnjačko-hrvatske odnose, odnosno tzv. hrvatsko pitanje i matematiku raspodjele etničkih mjesta na različitim razinama vlasti. Kako se prije samih izbora ništa nije uspjelo dogovoriti, sve je ostavljeno za period poslije 7. oktobra, dok će se idućih par mjeseci ostaviti za medijska kalkuliranja tko će i s kojim simboličkim kapitalom sudjelovati u novim kafanskim susretima. Pritom, na tržištu političkih stranaka, vlada nikad veća ponuda u kojoj se vrlo teško snaći pa čak i ako ste redovni promatrač političkih procesa ili novinar jedinog suvislog domaćeg političkog magazina koji odnedavno izlazi kao mjesečnik, a ne više kao tjednik – Dana.
Kako je nedavno zaključeno prijavljivanje i verificiranje izbornih lista Centralnoj izbornoj komisiji, Dani su svoje srpanjsko izdanje posvetili pokušaju mapiranja bh. predizborne političke scene vodeći se idejom da standardizirana politološka matrica lijevo/centar/desno može uspostaviti kakav takav okvir za orijentir u bh. stranačkom životu, nikad bujnijem dosada. Tako su na ljevici završile tzv. nenacionalističke stranke, a na centru i desnom centru – svi ostali: od novih nezavisnih lista do tradicionalnih nacionalnih partija. Pritom, u skladu s predizbornim kalkuliranjima, ali i realnim okolnostima na terenu, posebna pažnja je stavljena na tzv. ljevicu o kojoj se proteklih godina mnogo govorilo, a malo toga se desilo. Od Jahorinske deklaracije iz 2016., retorikom, a i idejom, lijevo-liberalnim dokumentom kojim se pozivalo građanske stranke na zajednički nastup na izborima 2018. preko pokušaja ujedinjenja koje je postalo novo razjedinjenje Socijaldemokratske partije (SDP) i Demokratske fronte (DF) pa sve do nedavne predaje izbornih listi nakon čega je bilo jasno da se SDP pragmatično odlučio ne srljati u koaliciju s tipovima čija je politička sudbina bez njihove potpore osuđena na kraj.
Kraj efekta Komšić
SDP je samostalnim izlaskom na izbore i zaobilaženjem DF-a Željka Komšića i Građanskog saveza (GS) Reufa Bajrovića i Emira Suljagića, a onda i izborom Denisa Bećirovića, svog “dobrog Bošnjaka” za kandidata za člana predsjedništva, odbio sudjelovati u kampanji Dodik-Čović histerije koju u nedostatku ikakvih političkih ideja, stvaraju Komšić i Suljagić, a da bi pokušali bezuspješno mobilizirati što više glasova na predstojećim izborima. Odluka SDP-a da kandidira Bećirovića u trenutku rasapa SDA koji proživljava svoje frakcijske sukobe i čiji kandidat za člana predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, teško da će homogenizirati bošnjačko glasačko tijelo, jasan je znak Komšiću da ima vrlo male šanse skupiti glasove koje je skupio 2006. i 2010. kao kandidat SDP-a i postao hrvatski član predsjedništva.
U takvoj konstelaciji, DF i GS su na kraju bili primorani sastaviti vlastitu koaliciju bez SDP-a koja svu postojeću političku energiju i medijski kapacitet troši na sijanje straha od koalicije Dodika i Čovića, odnosno na zaobilaženje onih tema i problema koji istinski tište narod umjesto dnevnopolitičke babaroge koja ionako postoji već par godina i nije nikakav novi lik u bh. političkoj menažeriji. Umjesto da se bave temama poput otuđene elite i represivnog aparata koji skriva ubojice i “krupni kriminal”, jedne od najvećih stopa siromaštva u Europi, pogodovanja krupnom kapitalu u različitim koncesijama i dodjelama zemljišta, uništavanja prirodnih resursa (izgradnja mini-hidroelektrana po rijekama BiH) i javne i socijalne infrastrukture (zdravstvo i školstvo), isisavanju novca iz javnog poduzeća, komunalnim problemima, daljnjom fleksibilizacijom rada, građanska ljevica u BiH opet svodi politiku na stvaranje koalicije koja će se zajedno sa stranim ambasadorima suprotstaviti Dodiku i Čoviću u nekoj od – kafana.
Našli se ulica i parlament
Ključni događaj političke povijesti Bosne i Hercegovine nakon Daytona dešavanje je naroda u većim gradovima Bosne i Hercegovine 2014. godine. Ta buna je iznjedrila nove pojedince i kolektive koji posljednjih nekoliko godina pokušavaju održavati tonus mišića tog događaja na koji je politička elita, iz vlastitih interesa, što prije pokušala zaboraviti. A u državi bez ikakve infrastrukture za održavanje institucionalnog pamćenja na tu pobunu, tek je stalna borba (Tvornica Dita, rijeka Kruščica, Jedan grad, jedna borba u Sarajevu i trenutno dešavanje naroda u Banja Luci) održavala kakav takav kontinuitet s tom veljačom 2014. kada je bijes naroda zapalio zgrade koje su predstavljale vlast otuđenu od naroda. Kafanska građanska ljevica nikad na taj događaj nije posebno obraćala pozornost i tu dijeli karakteristike s drugovima iz nacionalističkog bloka.
Jedini tračak nade nudi nedavni potez SDP-a. Osim što je odbio ući u DF-GS histeriju, u svoju stranku uključio je i konceptualnog umjetnika Damira Nikšića koji je jedan od tih pojedinaca koji održava kontinuitet s 2014. i političkom ulicom. Njegova vrlo uspješna kampanja za općinske izbore 2016. kao i vrlo jasno artikuliranje vlastitih lijevih pozicija daje kakvu takvu nadu da se parlamentarna ljevica (koja je odbila biti kafanska) napokon usudi prići političkoj ulici, odnosno jednom od njenih predstavnika. Pritom, ne treba zaboraviti i stalni rad na tzv. radikalizaciji opozicije koji je svojevremeno u intervjuu na ovom portalu artikulirala Svjetlana Nedimović govoreći o post-2014. taktikama političke borbe u Sarajevu i Bosni i Hercegovini i svojevrsnom agitiranju, prije svega poslanika SDP-a u Skupštini Kantona Sarajevo. Čini se da je taj rad post-2014. ljevice napokon zapeo za oko i SDP-u, s nadom da nije tek riječ o jednokratnom pokušaju političkog profitiranja i face liftinga. Za dugoročne promjene smjera ove stranke potreban je i svojevrstan geografski zaokret njene politike koji će je u potpunosti distancirati od koncepta koji predstavlja Željko Komšić.
Naime, ovaj potez SDP nikako ne amnestira od dosadašnje loše politike i najveće političke greške ove stranke koja se predstavlja kroz potpuno ignoriranje onih dijelova BiH koji se često zdravo za gotovo uzimaju kao žarišta hrvatskog i srpskog nacionalizma. Dociranje o građanskoj državi iz Sarajeva treba ostaviti Željku Komšiću i njegovim političkim partnerima koji se nalaze pred konačnim političkim krajem. Svaka buduća lijeva politika mora otići na periferiju države pa makar u njoj vladao najmračniji nacionalizam i parohijalizam oličen u liku lokalnih podanika Dodik-Čović politike i tamo nalaziti na pojedince i grupe koji su spremni raditi na naprednoj BiH. Odnosno, raditi na glasačkom tijelu koje tište isti problemi kao i ljude u ostatku BiH koje je spremno glasati za drugačiju opciju od one koju predstavljaju Čović i Dodik. Jer Bosna i Hercegovina nije blok nacionalno homogenih korpusa i teritorija kako se to često nastoji predstaviti. Bosna i Hercegovina nije ili građanska ili nacionalna. BiH je prije svega toga skup različitih lokaliteta i zajednica s vlastitim zasebnim, često i čudnim (post)ratnim mikropovijestima koje se često ne vide iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara i koji se svakodnevno bore za uvjete vlastite materijalne reprodukcije bez ikakve političke artikulacije. SDP je napravio prvi korak i kročio na ulicu. Sad je vrijeme je da malo prohoda ulicom koja nije u centru Sarajeva.