U moru novih trendova koji su se uhvatili u Dubrovniku, antivaksinerstvo svakako spada u one negativnije. Mini epidemija koja se u posljednje vrijeme pojavila u tom gradu otvara teme poput toga što se događa s kolektivnom imunološkom zaštitom kada se prepusti privatnom izboru.
Darth Vader iznenadio najmlađe pacijente u Općoj bolnici Dubrovnik – glasio je naslov na jednom portalu lanjskog proljeća. Prvi negativac poznatog dijela svemira nije posjetio bolnicu zbog svog zdravlja, međutim, niti je išao da nekome zagorča njegovo. Gradske kronike bilježe da je na dubrovačkim setovima netom bilo završilo snimanje novog nastavka serijala Ratovi zvijezda. Kostimirani posjetitelj pripadao je nekoj od bezbrojnih fanovskih sljedbi koje za malo javne pažnje redovno bruse svoje laserske mačeve u sjeni filmske ekipe. Najmlađi pacijenti svakako se nisu dali zbuniti, ugrabivši neočekivani komad uzbuđenja bez oklijevanja, ako treba i preko reda.
Godinu i kusur kasnije, dok sam prošli tjedan ulazio u tu bolnicu naveden obiteljskim razlozima, nisam se slučajno sjetio mračnog viteza Sitha. Nad glavama nam je oštro brujao policijski helikopter, pred ulazom su šutljivi namjernici s maskama odmjeravali jedni druge. Zelenima, doduše, ne crnim, ali dojam je u jednom smislu gotovo isti, s obzirom na povod – u dubrovačkoj bolnici na snazi je vanredni režim. Opsadno stanje, rekli bi o tome mještani; epidemija ospica izazvana rekordno niskom procijepljenošću stanovništva uzima svoju cijenu. Zabranjene su posjete, pa benevolentnu privolu uprave za ulaz ne bi ovaj put dobio ni R2-D2. Prolazeći kroz predvorje, primijetili smo i da rijetke grupice tamo prisutnih razgovaraju tiše negoli je uobičajeno, baš kao da se zaraza prenosi već samim preotvorenim iznošenjem stajališta.
S druge strane, ova konkretna jest buknula zahvaljujući razmimoilaženju pripadnika najšire zajednice u pozicijama oko javnog i privatnog. Dubrovčana je danas – odnosno, prije epidemije – cijepljeno jedva 40 posto. Za sigurnost narodnog zdravlja koje ovisi primarno o kolektivnoj zaštiti, neophodno je da ih bude 95 posto, a sve manje od toga je rizično. Ipak, odluka o tome stavljena je svima na osobni izbor, čime se društveni interes pretvara u puki zbroj privatnih stavova.
Krizna zaključanost
A potonji su se u Dubrovniku 21. stoljeća kardinalno zapleli uslijed prodora silnog kapitala u turizmu i nekretninskog biznisa. Pribrojimo li tome sve češća snimanja filmskih spektakla, između kojih prednjači fantasy žanr, očito je da je mit preuzeo realnost pod svoje, pa je tako ispalo i s antivakserskim izdanjem. Epic space opera media franchise danas u vašem gradu – ali uobličeno kao teška sumnja spram konvencionalne znanosti. I, dodatno, uz specijalne efekte osipa i visoke temperature s bunilom koji lako vode u smrt. No pogrešno bi, u najmanju ruku neprecizno i površno, bilo sve to pripisati samonikloj ljudskoj gluposti. Na početku ipak bijahu nekakvi specifični uzroci fatalnog nepovjerenja u sistem koji se putem izrodio i odnarodio, zatim strah i praznovjerje.
Njih je ovom prilikom bolje preskočiti, ionako su posrijedi notorne okolnosti iznevjerenih očekivanja epohe. Umjesto toga, nije zgoreg vidjeti kako funkcionira akcijska dinamika u momentu kad se napetost poput dramaturškog – tako i filmskog – suspensa penje k vrhuncu. Za potrebe ove polureportaže nužno se vratiti u bolnicu na Medarevu, brdo Petka; čekaonica ispred ambulante Kirurgije skučena je i zagušljiva kao svemirski brod. Svjedoci smo i učesnici jedinstvene socijalizacije kakva se razvija samo u okolnostima krizne zaključanosti scene. Neki od nas zamaskirani, neki pomalo demonstrativno ne, gledamo se dok svatko proučava svačiji odnos prema cijepljenju.
Gledamo se tako, dakle, i uglavnom šutimo, makar o tom pitanju. Ali, netko za ukupnu toliku neizvjesnost ipak mora biti kriv, pa se u zraku osjeća povišena iritiranost, valjda i gnjev, čak osuda. Vakcinacija je ovih dana u Dubrovniku top-tema, svi imaju što reći o tome, a pod direktnom prijetnjom naglo raste i broj cijepljenih koji se regrutiraju iz famozne pasivne većine, premda nimalo blagovremeno. Ako bi se zasad omanja epidemija otela kontroli i pošla katastrofalnim tokom, oštećenima ne bi bilo teško ustanoviti odgovorne za gubitak najbližih. Mediji neizostavno prebrojavaju zaražene, osobito dubrovačke bebe, rečene najmlađe pacijente, no zna se da kod niske procijepljenosti nisu ugroženi samo necijepljeni. Stanje se povrh svega komplicira činjenicom da mnogi već u vlastitoj obitelji imaju ponekog Sitha ili prebjega na tamnu stranu.
Anakrone opasnosti
Nemam taj problem, no svejedno ostavljam svoje da malo čekaju i sami, te izlazim pred bolnicu da zapalim cigaretu. Po hodnicima srećem dokone pacijente s maskama, za pojedinima se poput viteških plaštova vuku bademantili. Pada mi na um prijatelj koji me u Zagrebu par dana ranije zafrkavao da ćemo se ovdje provesti otprilike kao u Camusovom romanu Kuga. Tek sad uočavam određene ekstraparalele: gradić u mediteranskoj provinciji (ipak ne u kakvoj udaljenijoj galaksiji) iznenada pogađa zarazna bolest koja se smatrala – iskorijenjenom.
Zaista, teško da može biti većeg simboličkog odraza regresije društva od ponovne izloženosti nekoj totalno anakronoj opasnosti. Bit će da otud potječe instantni razvoj mentaliteta karantene i slutnja ugroženosti nečim već dosta zaboravljenim. Te paraliziranost u srazu s vlastitim zanemarenim atavizmom, najednom iznova stasalim od rudimenta do, eventualno, monstr-uljeza čije razmjere tek spoznajemo. Jest da je situacija dušu dala za razigravanje svakojakih dramatizacija, upravo zato što iznutra vrije pod izuzetnim pritiskom, budući da društvene devijacije ne možeš samo tako pustiti da se nahode po svom. Zatvorenom grupom takav proces kovitla silovito kao malo koje iskušenje, pri čemu na vidjelo izbija ne samo osip i groznica.
Srećom, brzo se dospjelo na zrak, kako ne bih još izračunavao i šanse da nas iz nevolje izvuku tek Jediji. A na platou kod ulaza nešto posve neočekivano: koktel-stolići, ozareni govornik pred novinarima, nasmijani uzvanici. Po kalendaru je Svjetski dan darivanja krvi, otkriva se spomenik dobrovoljnim davateljima, kamena ploča sa srcem i velikim kapljama. Zvuk helikoptera opet privlači pažnju, mada više ne odjekuje kao ranije. Sve izgleda pomalo shizofrenično, s obzirom na opisani kontekst, ali dobro je istodobno ući u trag i nasuprotnim principima, onima solidarnosti i konstruktivne društvenosti.