Nedavna izjava hrvatske predsjednice o problematičnosti slobode kretanja ljudi u Europskoj uniji izazvala je salvu kritika. Premda je stav predsjednice krajnje kontradiktoran, kritike su bile duboko promašene.
Bliži se peta godišnjica ulaska Hrvatske u Evropsku uniju: nismo mogli poželjeti ljepšu najavu proslave od prošlotjedne briselske izjave Kolinde Grabar-Kitarović i vala medijskog zgražanja koji ju brzo poklopio. Grabar-Kitarović je, ako uopće treba podsjećati, rekla da su “prednosti Unije ujedno i njeni nedostaci”: “Najveći je nedostatak, kako ga ja vidim kao predsjednica Hrvatske”, pojasnila je, “sloboda kretanja ljudi”.
Ono što je uslijedilo, bilo je predvidljivo: od moralizatorskog zapomaganja nad “bezobraznom i glupom” izjavom, preko podsjećanja da je predsjednica još prošle godine poručila hrvatskim građanima kako “mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dobro” pa do ciničnog pitanja planira li vrhovna zapovjednica oružanih snaga možda rasporediti trupe po granicama ne bi li spriječila masovni odljev stanovništva, komentarima i kolumnama odjeknula je složna evrofilna rafalna paljba. I pritom, nažalost, mnogo toga promašila.
Prije svega, elementarnu faktografiju: promptno predsjedničino obrazloženje vlastite izjave kritičari su naprosto zanemarili, jer im je tako, valjda, bilo oportunije. Promašila je i značaj briselske poruke: izrečena na neobaveznom skupu tamošnjeg think-tanka, neusporedivo suzdržanija od izjava kakve u središnjim institucijama Unije svakodnevno daju poljske ili mađarske vlasti, ona ne znači mnogo više od dobrodošlog povoda za kratkotrajan lokalni skandal. Napokon, promašila je i ključnu, taktičku razinu: kao što je iz predsjedničine naknadne autokorekcije očito, njezin je istup služio uglavnom tome da dodatno zaoštri prepirku s hrvatskom Vladom, šireći polje borbe oko demografskih pitanja linijom sukoba između evrofilnih i umjereno evroskeptičnih pozicija.
Formalna sloboda i realna nužnost kretanja
“Briselskog činovnika” Plenkovića Grabar-Kitarović izaziva pokazujući da je spremna, u ime navodnih interesa hrvatskoga naroda, učiniti nešto što se on nikako ne usudi: kritizirati nedodirljivu Uniju. Da su ovdašnji komentatori njenoj izjavi posvetili više pažnje, primijetili bi, možda, i da je usput prokomentirala službeni podatak Eurobarometra prema kojem u Hrvatskoj danas jedva trećina ljudi smatra kako je članstvo u Uniji dobro. Da su je stavili u kontekst unutrašnje politike, sjetili bi se da je jedina masovnija evroskeptična stranka, Živi zid, ujedno i partija s najsnažnijim rastom glasačke podrške. Da nisu, ukratko, ostali fokusirani na onih nekoliko riječi o slobodi kretanja, shvatili bi da predsjednica – ma što tko o njoj i njenim novoformiranim stavovima mislio – samo zagrabila u neistraženi, duboki bazen potencijalnih evroskeptičnih birača. Nekome to može djelovati bezobrazno: s obzirom na aktualne političke odnose, ipak se doima relativno pametno.
Naravno, to što su kritike Kolinde Grabar-Kitarović mahom bile promašene ne znači i da je njena pozicija ispravna: ona je itekako kontradiktorna, pa istovremeno predlaže skupe demografske mjere i smanjenje poreza kojim bi ih trebalo financirati, kuka nad odljevom stanovništva i zaklinje se NATO-paktu da će biti vjerna čuvarica istočnih granica preko kojih bi neko novo stanovništvo sutra moglo pristići. Otpišemo li kontradikcije njene pozicije s moralizatorskih visina, međutim, nećemo vidjeti što u toj poziciji – Kolindi Grabar-Kitarović usprkos – ipak funkcionira. Doista: zašto bi bilo tako skaredno reći da sloboda kretanja u Uniji predstavlja problem? Ona je, napokon, tek formalna sloboda, koja nam ne otkriva kako se kretanje ljudi zapravo odvija.
A odvija se – toliko barem znamo – skoro isključivo jednosmjerno: s Istoka prema Zapadu, iz bivših socijalističkih država prema “naprednim” i “razvijenim” zemljama. Načelna jednakost građana Unije stoga zamagljuje evidentnu neravnotežu moći: formalna sloboda kretanja ljudi jest problem, jer prikriva realnu nužnost smjera kojim se ti ljudi kreću. Upravo zato je Grabar-Kitarović u Bruxellessu naglasila da govori “kao predsjednica Hrvatske”, upravo zato je ondje napala ideju Unije s “više brzina”, upravo zato je napomenula “da je EU u cjelini profitirala od članstva Hrvatske, a Hrvatska još nije”.
Slika prije pet godina
I upravo zato je medijski skandal s jednotjednim rokom trajanja tako lijep uvod u skoru proslavu petogodišnjice pristupa: on nam otkriva kako točno danas izgleda konfiguracija političkog polja posljednje primljene članice EU-a. S jedne strane umjereni evroskepticizam predsjednice i Živog zida, svakoga sa svojom predizbornom računicom, koji sa zakašnjenjem okupira prostor što je još prije pet godina bio širom otvoren: nakon nedemokratskih predpristupnih procesa, činjenice da je za ulazak u Uniju na referendumu glasala samo trećina svih birača i prvih ozbiljnijih učinaka otvaranja granica, bilo je samo pitanje vremena kada će netko odigrati kartu masovnog nezadovoljstva.
S druge strane, opet, defoltna evrofilija Vlade, većine parlamentarnih stranaka i mahom liberalnih komentatora, koji papagajski ponavljaju utrenirane mantre o temeljnim vrijednostima EU-a: kao da ih je prošlih pet godina potpuno mimiošlo. A u pozadini, vrlo slične premise. Jedni Uniju koriste radi lokalnih obračuna; drugi odljev stanovništva tumače isključivo u perspektivi unutrašnje politike, kao da on s arhitekturom Unije nema baš nikakve veze, pa naposljetku, paradoksalno, za samu Uniju djeluju manje zainteresirani od onih koji su spram nje skeptični. Ali tako to valjda i mora biti u malenoj državi na evropskoj periferiji, čiji glas u Bruxellessu ne znači mnogo: široki jaz između “razvijenih” i “nerazvijenih” država, jednosmjerne linije migracija i ostali krupni problemi EU-a pretvaraju se u sitne žetone za lokalno politikantsko potkusurivanje.
Možda je stoga ovih dana, uoči opsežnijih medijskih rekapitulacija, zanimljivo prisjetiti se i kritike evrointegracija koja je prije pet godina bila razvijena na lijevim marginama: primjerice, u dva tematska bloka Demokratske inicijative protiv Europske unije koji su pod naslovom “S onu stranu Schengena” bili objavljeni u dvotjedniku Zarez, a danas su dostupni na stranicama portala Slobodni Filozofski. Ondje formulirana upozorenja na strukturne asimetrije Unije, njene demokratske deficite, pogubne posljedice privatizacije industrije ili učinke zadane prekarizacije rada tada su djelovala poput incidenta koji čitaocima, eventualno, otkriva ponešto novo o EU, ali sa “stvarnom” politikom nema odviše veze: danas, kako vidimo, ta je incidentalna simptomatika postala dijelom političke i medijske matice, a rubne su se kritike komforno preselile u srednju struju.
Prostor za lijevi iskorak
Od trijumfalizma naknadne potvrde vlastitih dijagnoza ovdašnja ljevica pritom, naravno, nema mnogo toga: njene su analitičke pogotke čitavo vrijeme pratili političko-organizacijski promašaji, pa teme koje je otvarala prije pet godina sada eksploatiraju moćniji politički igrači. Ipak, sitni pomaci u stranačkom organiziranju i koaliranju na lokalnim razinama – prvenstveno, za sada, u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje se zahvaljujući Lijevom bloku po prvi puta čuje glas ljevice – mogli bi imati i nešto krupnije posljedice. Idući izbori za Evropski parlament, napokon, održavaju se za manje od godinu dana: dobra prilika da se lijeva politika okuša u smislenijoj artikulaciji narodnog nezadovoljstva od onih što ih danas nude kontradiktorna predsjednica i pustopašni živozidaši.
Ne uspije li, rasplet nije teško predvidjeti: za pet godina, uoči nove okrugle obljetnice i novih evroparlamentarnih izbora, na kritici Evropske unije političke će poene i dalje skupljati ljudi koje Unija zapravo ne zanima; barem ne toliko koliko ih zanima zauzimanje vlastitih pozicija na njenoj osiromašenoj i raseljenoj periferiji. Neka nova Kolinda Grabar-Kitarović, dakle, neki novi Živi zid. Ili, da stvar bude još gora: posve ista predsjednica i posve ista opozicija.