Srpski predsjednik Aleksandar Vučić sve više zaoštrava diskurs o Kosovu. Njegov govor kojeg su prenijeli mediji daje razloga za zabrinutost, posebno zbog toga što neodoljivo podsjeća na stavove ratnog huškača iz devedesetih godina, Slobodana Miloševića.
Novo Vučićevo patetično i dramatično apeliranje na nacionalne emocije srpskog naroda dolazi istovremeno s vijestima o promjeni mandata EULEX-a na Kosovu. Prema odluci Vijeća Europske unije, mandat EULEX-a na Kosovu mijenja se sa izvršnog na nadgledanje, mentoriranje i savjetovanje u području kosovskog pravosuđa. To znači da će od sada Kosovo samo preuzimati odgovornost za istražne radnje, kaznena gonjenja i suđenja. EULEX će zadržati određene ograničene izvršne dužnosti u područjima zaštite svjedoka i podrške specijalnim tužiteljstvima. Također će pomagati Kosovu sa unapređenjem sigurnosti te bi trebali imati funkciju drugostupanjskog sigurnosnog organa, što znači da će Kosovo i dalje imati materijalnu i logističku podršku EU i nakon odlaska EULEX-a.
Vučića je to zabrinulo. U nedostatku mogućnosti kakvih drugih reakcija, do mačističkih i egoističnih, predsjednik je održao jedan od svojih tipično emotivnih govora prekrasno režiranih dugačkim uzdasima, pauzama i tužnim žrtvenim izrazom lica, u izvedbi čovjeka lagano pognutog u ramenima, naslonjenog na govornicu koji nosi težinu cijele nacije sam na svojim plećima. U svom govoru, Vučić i srpski narod su univerzalna historijska žrtva. Opasnost od upada na srpski teritorij (koji je različit od granica države, kao što će se pokazati) Vučić pronalazi u većini povijesnih događaja na ovom prostoru – od Arbanasa koji su u 17. stoljeću (sic!) vršili upade na Kosovo pa do događaja iz devedesetih koje huškački opisuje:
Američki papir za Kosovo
“Šta ćemo da radimo ako Albanci, uz logističku pomoć, nečiju krenu, da zauzmu sever? […] Kao što smo imali Oluju. Kao što smo imali Bljesak. Kao što smo imali preddejtonsku akciju kada su nam prošle muslimanske i hrvatske snage bile nadomak Banja Luke. Mi smo sedeli u toplim sobama ode dok nam je narod bio bitku za sopstveni opstanak na našim ognjištima.” Najvažnija informacija ovdje je da se nijedna od akcija o kojima govori Vučić nije odvijala u Srbiji, već u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.1 Govor je također reakcija na dokument kojeg su izradili Amerikanci o uređenju odnosa Beograda i Prištine. I dok Amerikanci tumače kako u tome dokumentu nema ništa previše različitoga od sadržaja Briselskog sporazuma na istu temu, Vučić je uspio taj dokument u svom govoru pretvoriti u tabu temu u kojoj Albanci uz oružanu pomoć NATO-a planiraju oružane upade u Srbiju.
Vučićeva politika zadržavanja Kosova kao dijela Srbije nikako ne uspijeva. Strani pritisci su preveliki. Rastrgan između socioekonomskog napretka koje je sastavni (no netočni) dio obećanja blagostanja u Europskoj uniji, te zadovoljavanja nacionalističkih paradigmi koje mu omogućavaju prešetavanje po raznim instancama izvršne vlasti u Srbiji, Vučić si je iskopao takvu jamu iz koje neće uspjeti izaći kao pobjednik.
Srbija trenutno nema resurse za novi rat, a i narod je iscrpljen od uloge nasilnika koja ga prati zbog dugogodišnjih nacionalističkih politika, baš poput ovih koje Vučić i danas prodaje s govornice. Njegova patetika upravo je samo to – scenska izvedba kojom apelira na emocije vlastitih glasača, a ne realna vojna strategija obrane “Srca Srbije”. Vučić može maštati oružane sukobe, no realizirati ih može samo uz rusku pomoć koja nije zagarantirana. Nemoćan spram NATO snaga, njegovi su patetični govori izrazito opasni i svakako ratnohuškački, radi čega bi ga trebalo kazneno goniti, no zapravo su performativno isprazni. Šanse da će srpski narod braniti Kosovo oružjem ispred NATO-a, računajući na nepouzdanu rusku pomoć, uz svijest o još nekoliko godina rata, nekako se ne čine previše realnima. Posebno s obzirom na puno važnija globalna geopolitička žarišta u kojima Rusija ima svoje interese.
Pošto Vučić nipošto ne može odustati od Kosova, a metode kojima bi ga zadržao svakog dana postaju sve oskudnije, logično je da se utječe emocijama i patetici. No, problem s time s druge strane je što ona pali. Prema posljednjim anketama za njegovu Srpsku naprednu stranku, uz izlaznost od 45 posto stanovništva, glasalo bi 55 posto stanovništva što znači da bi na izborima dobio natpolovičnu većinu.
Ratna vaga je delikatna. No, glasati za Vučića nije isto što i glasati za još jedan rat. Podsjetimo, većina postjugoslavenskih zemalja lakše se oporavlja od posljedica rata iz devedesetih. U Srbiji to pitanje zapravo nikad nije otvoreno na socioekonomski način, o tome se priča tek ovako kao što o tome govori Vučić. Istovremeno, srpski vojnici iz ratova devedesetih, za razliku od onih hrvatskih primjerice, žive nezbrinuti, zatajeni od strane države i u izrazito lošim socijalnim uvjetima, svedeni na teško siromaštvo. To u konačnici i nije baš neka motivacija novim generacijama da se odazovu ratnom pozivu, ma koliko Vučić njime uvijeno prijetio…
- Usput, zanimljivo je da je dio s Bljeskom i Olujom, koliko smo uspjeli pregledati, prenio samo B92 dok su RTS i drugi mediji, mudro preskočili ovaj dio Vučićeva govora. [↩]