Isprepletenost međunarodnih interesa i utjecaja na Balkan poznata je i stara koliko i optužba “bureta baruta”, no rijetko imamo priliku sagledati dva sadržajno različita slučaja zanimljiva po posljedicama koje proizvode. Dva takva slučaja u fokusu su baš ovih dana, crnogorski slučaj puč i trgovanje oružjem od Balkana preko Saudijske Arabije do Sirije.
Kad god bukne neki skandal na Balkanu, prve su na redu asocijacije na “mentalitet” ovdašnjih naroda, da bi se to potom elaboriralo šireći argumentaciju u smjeru problematičnosti “mladih demokracija” i nezrelih nacija. Čitajući to, Balkancima može biti teško izbjeći takozvani “transfer blama”, koji je i sam oznaka klasne pripadnosti. Sami u sebi ne vidimo ništa necivilizirano, a kamoli da bi se sve naše reakcije mogle svesti pod jednu univerzalnu zajedničku karakteristiku. U prvim objavama, mediji u pravilu zadovoljavaju neke od ovih stereotipa, a tek je vrijeme potrebno kako bi se s odmakom analiziralo što točno znači ta isprepletenost međunarodnih utjecaja na Balkanu. Dakako govori se o geopolitičkim i ekonomskim interesima krupnih igrača, a ne barbarski svemoćnim pojedincima.
Nikad u kolo s Rusima
U slučaju puč u Podgorici, ovih je dana putem video linka iz Orlanda na Floridi u SAD-u svjedočio Brian Scott, bivši operativac američke CIA-e, a danas izvršni direktor kompanije za sigurnost Strategic Risk Management, smještene u SAD-u. Scott je na sudu zanijekao bilo kakvu ulogu u puču. Prema tvrdnjama tužiteljstva Demokratski front (pojedinci iz ove stranke osumnjičeni su za organizaciju i izvedbu puča) angažirao je Scottovu firmu za kontraobavještajne radnje te ekstrakciju političara i prosvjednika nakon obavljene akcije. Tužiteljstvo tvrdi da je DF Scottu prišao putem lanca posrednika. On je pod zakletvom kazao kako nije imao konkretna saznanja o puču te da se njegova firma nije miješala u Crnu Goru zbog dva razloga: prvi je to što se radilo najvišim ešalonima moći u toj zemlji kao i o stranci na vlasti, a drugi zbog toga što su i sami imali informacije o povezanosti DF-a s ruskim obavještajcima. Zanijekao je da su se iz DF-a obratili njegovoj firmi sa zahtjevom za ekstrakciju nakon akcije. Međutim, Wall Street Journal imao je drugačije informacije.
Taj je medij u junu 2017. godine objavio kako se u američkom Kongresu provode istražne radnje po ovom pitanju. Scott je navodno 2017. kazao kako mu se “preko lanca pojedinaca” obratio netko govoreći u interesu “kanadsko-izraelskog političkog savjetnika” Demokratskog fronta i tražeći savjete o sigurnosti. Američke su službe to povezale sa Josephom Assadom također bivšim operativcem CIA-e koji jeste boravio u Crnoj Gori u vrijeme planiranja crnogorskog puča. WSJ je potom povezao Assada i Scotta koji je negirao kontakte s Assadom van teme korporativne sigurnosti, no kazavši kako Assad jeste spomenuo neki angažman u Crnoj Gori kojeg je Scott odbio.
Ako pažljivije pročitamo Scottove izjave, vidjet ćemo da su one pažljivo iskrojene tako da ne budu neistinite ali i da na Scottu ne počiva nikakva odgovornost. Stoga kontradikcije poput: nismo imali nikakvih kontakata; osim onih o korporativnoj sigurnosti; no prilikom tog razgovora nije bilo govora o suradnji u Crnoj Gori, koju smo ipak odbili zbog gore navedena dva razloga. Iz njegova se svjedočenja, ovako kako ga je prenio BIRN može zaključiti da postoje veze između američkih privatnih obavještajnih službi i crnogorskog puča. Sve skupa dosta je smiješno, ako se stvar čita između redaka: privatne američke špijunske firme zapošljavaju bivše CIA operativce koji rade svugdje po svijetu, ali uz staru hladnoratovsku podjelu: ne u kolo s ruskim špijunima. Nije pritom sporno da je i CIA sama rušila demokratske režime diljem svijeta – od Salvadorea Allendea pa kasnije do Nikaragve, itd. No, s Rusima – nikada. Neke zavjese nikad ne padaju.
Brokeri izvan sustava sigurnosti
Drugi primjer je trgovina oružjem preko Balkana do Sirije. I u ovo su osim našeg mentaliteta dakako upletene zapadne sile. Velika Britanija je naime propustila obavijestiti Bosnu i Hercegovinu, zemlju iz srca bureta baruta, o sumnjivim aktivnostima u lancu trgovine oružjem. Premda je VB sumnjala da bi 30 milijuna metaka napravljenih u BiH preko spornih kanala moglo završiti u “krivim rukama”, nije poduzela ništa kako bi upozorila Sarajevo na to prije nego što su pošiljke odletjele za Saudijsku Arabiju i Jemen (krajem 2015. godine i početkom 2016.), otkriva BIRN. Dvojica britanskih brokera naime, zatražila su licencu za posredovanje u trgovini između BiH i Saudijske Arabije.
Zbog britanskih sumnji u tajming, količinu, podrijetlo, destinaciju i tip municije, dozvola im je nakon 14 mjeseci vijećanja odbijena u martu 2016. godine, kad su pošiljke već odletjele. Pritom se slične odluke u toj zemlji obično donose u roku od 20 radnih dana. Licenca im je odbijena zbog “neprihvatljivih rizika” koji su se sastojali u tome da se Saudijskoj Arabiji ne može vjerovati oko toga da li je navedeni krajnji korisnik zapravo stvarni krajnji korisnik. BIRN-ovi sugovornici i stručnjaci za međunarodnu trgovinu oružjem procijenili su da se vjerojatno radilo o strahu Britanaca da bi oružje moglo završiti u rukama ISIS-a u Siriji utabanim saudijskim kanalima na koje je opetovano upozoravao i Amnesty International.
Da stvar bude gora, prve fotografije balkanskih metaka u Siriji svijet su obišle u maju 2015. a koristili su se i u terorističkim napadima na europskom tlu. I dok zapadne zemlje uključujući i Veliku Britaniju vrše pritisak na malu BiH da stane na kraj švercerskim putevima koji idu preko teritorija ove zemlje, sami smatraju da u ovom slučaju “nije postojala obaveza dijeljenja informacija”. Radi se o evidentnim dvostrukim kriterijima bez ikakve socijalne odgovornosti i savjesti prema primjerice britanskim građanima čiji su bližnji stradali u terorističkim napadima. Da kontakata prema Sarajevu s britanske strane nije bilo, potvrdili su bosanskohercegovački dužnosnici. Premda je BiH više patronat EU nego tek zemlja koja cilja članstvu, Britanci tvrde da pošto ova zemlja nije članica Unije, nije bilo “utvrđenih kanala” za podjelu informacija. Britanska beskrupuloznost pokazuje se u svakom odgovoru.
Problem dvostrukih kriterija
Dok se na balkanske zemlje svaljuju odgovornosti za propuštanje terorizma u Europu, s druge strane, usprkos svim politikama o povećanju sigurnosti i svim sredstvima koje EU uporno posljednjih godina izdvaja kako bi zapečatila svoje granice, ovakvi propusti leže primarno na istoj toj politici i njihovim provoditeljima. Ulagati ogromna sredstva u tobožnju sigurnost, a ne prosljeđivati informacije zemljama koje nemaju ni tradiciju špijuniranja, ni resurse koje bi u to utrošili, a ni mehanizme kojima bi to spriječili, nije samo licemjerno, što je relevantno s obzirom na moralni pijedestal kojeg EU voli zauzimati posebno prema BiH, već i potpuno narušava legitimitet europskog diskursa o sigurnosti, europske politike zaštite granica i portretiranja migranata kao velike prijetnje.
U ovom se slučaju pokazalo da su za sigurnost europskih državljana najveći propust napravili trgovci koje je EU “nekako” u govoru o sigurnosti uspjela propustiti regulirati i obvezati ih na ista pravila kao i sve ostale. Ako EU može prisiliti zemlje da zatvore granice, onda svakako može i tržišnim subjektima narediti podjelu informacija koje ugrožavaju sigurnost vlastitih građana. Odgovornost za terorizam na europskom tlu stoga više leži na Velikoj Britaniji koja je njime izravno pogođena, nego na BiH koja, iluzija nema, nema samostalne resurse za borbu s onim što EU tobože smatra prioritetima.
U konačnici, možda “bure baruta” ne bi bilo na glasu na kakvom jeste, ako je to uopće bitno, da ne postoji toliko dvostrukih kriterija: ako nam se nameću obaveze, ona moramo imati i pravo na privilegije, poput bazične podjele informacija jer mentalitet u ovdje opisanim slučajevima više govori o mentalitetu Velike Britanije i SAD-a nego Balkana. Drugo je pitanje zašto se ponekad čak i na ljevici ovakvi događaji umjesto raskrinkavanja pretvaraju u teorije zavjere koje onda dijelove stanovništva guraju u desne ekstreme.