Pomalo neočekivano, među zemljama koje su prve podržale odluku Donalda Trumpa da de facto legalizira izraelsku okupaciju palestinskih teritorija premještanjem američke ambasade u Jeruzalem našla se i Rumunjska. Time je rumunjska vlada izazvala nezadovoljstvo europskih partnera, ali i predsjednika republike. No predmet spora u unutrašnjim rumunjskim sukobima zapravo ima malo veze s principima ljudskih prava ili međunarodne pravde.
U isto vrijeme dok se sredinom svibnja izraelska vojska “borila” protiv nenaoružanih prosvjednika u okolici Gaze, a Ivanka Trump smješkala na ceremoniji otvaranja nove američke ambasade u Jeruzalemu, bliskoistočno pitanje postalo je kamen smutnje i u rumunjskoj politici. Naime, ministar vanjskih poslova Teodor Meleșcanu 12. svibnja odbio je potpisati zajedničku izjavu zemalja-članica Europske unije kojom se osuđuje američko premještanje ambasade u Jeruzalem. Zajedno s Češkom i Mađarskom, Rumunjska je jedina članica koja nije osudila ovaj potez protivan međunarodnom pravu. Za lokalne promatrače, to i nije veliko iznenađenje. Još od prosinca prošle godine rumunjske vlasti pružaju potporu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u njegovim najavama. Ponavljajući Trumpovu retoričku vratolomiju, Meleșcanu je izjavio kako se nada da će premještanje doprinijeti miru na Bliskom istoku, unatoč svim dokazima u suprotno.
No nije sve ostalo na verbalnoj potpori. Krajem travnja, u javnost je “procurio” dopis vlade u kojem se spominje plan da Rumunjska bude druga zemlja u svijetu koja bi slijedila SAD u preseljenju ambasade u Jeruzalem (iza Gvatemale), ali i jedina zemlja u Europi. Vodeća ličnost vladajuće Socijaldemokratske stranke (PSD), Liviu Dragnea, to je ubrzo i potvrdio navodeći da je definitivna odluka već donesena. No u vladi su se očito preračunali, jer su pitanja vanjske politike jednim dijelom u ingerenciji predsjednika republike. Upravo je on taj koji mora donijeti odluku o preseljenju. Sve to potaknulo je malu ustavnu krizu. Predsjednik Klaus Iohannis smjesta je optužio vladu za kršenje Ustava, ali ujedno i upozorio kako bi preseljenje moglo ugroziti rumunjski diplomatski položaj te pogoršati odnose s drugim članicama Unije i Ujedinjenih naroda (koji su također osudili američku odluku).
Prekinute veze
No to nije pokolebalo vladu u njezinom stavu, iako je usporilo planove. Premijerka Viorica Dăncilă donekle je ublažila retoriku u pokušaju da izgladi stvari s predsjednikom, ali te je pokušaje uskoro pokvario posjet delegacije vlade Izraelu u kojoj se nalazio i spomenuti Liviu Dragnea, predsjednik donjeg doma parlamenta i neformalni šef PSD-a. On je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu javno obećao preseljenje ambasade u Jeruzalem. Da stvar bude gora, spomenuta delegacijanije čak ni obavijestila predsjednika Iohannisa, inače sklonog opoziciji, o svom putovanju. Zbog svega toga predsjednik je delegaciju nazvao “neformalnom” i ponovio svoju predanost vanjskoj politici većine zemalja-članica Unije. Ova epizoda samo je nastavak dugotrajnih sukoba između vlade i ureda predsjednika, sukoba koji oblikuju rumunjsku politiku već nekoliko godina. No ovo je ipak prvi puta da se kao predmet spora pojavilo vanjskopolitičko pitanje.
Dosad je, bez obzira na sve unutrašnje razlike, po pitanju vanjske politike među strankama vladao čvrsti konsenzus. Pritom je Rumunjska u pravilu bila bliža osovini Washington-London nego osovini Berlin-Pariz. Za razliku od svojih europskih partnera, Rumunjska nije pokazivala rezerve prema američkim vojnim avanturama diljem svijeta. Tako da je, između ostalog, sudjelovala u okupaciji Afganistana i Iraka, povremeno riskirajući nezadovoljstvo Berlina i Pariza. Više od bilo koje istočnoeuropske zemlje, Rumunjska je predstavljala ono što je bivši američki ministar obrane Donald Rumsfeld nazivao “novom Europom”. Trenutni predsjednik Iohannis u velikoj je mjeri nastavio ovu tradiciju. Čak se četiri puta susreo s Trumpom od kad je ovaj izabran, svaki put potvrđujući predanost Rumunjske daljnjem naoružanju radi sudjelovanja u američkom “obrambenom” pojasu protiv Rusije.
Utrka u poslušništvu
Dakle, to što je Iohannis kritizirao vlastitu vladu zbog preseljenja ambasade nipošto ne znači da je izrazio bilo kakvu, pa makar i najblažu kritiku Izraela. U izjavama protivljenja preseljenju ambasade predsjednik nije ni jednom riječju spomenuo žrtve u Gazi. Sukob s vladom ne znači da između njih postoji i najmanja ideološka razlika po ovom pitanju. Stvar je tim čudnija ako se zna da je Rumunjska platila visoku cijenu za svoju tvrdo proameričku vanjsku politiku. Tijekom socijalističkog perioda zemlja je imala razvijene ekonomske odnose sa zemljama kao što su Irak, Iran i Sirija. Rumunjske su kompanije u međuvremenu izgubile poslove u regiji, a nisu ih mogle nadoknaditi na Zapadu ili među zapadnim saveznicima na Bliskom istoku. Trgovina s Izraelom je minorna, kao i izraelska ulaganja u zemlju koja se uglavnom ostvaruju preko kompanija registriranih na Cipru ili drugim poreznim oazama.
U svakom slučaju, spor oko lokacije rumunjske ambasade u Izraelu nema gotovo nikakvih ideoloških ili ekonomskih uloga, već se tiče isključivo nadmetanja lokalne političke elite oko toga tko će predstavljati zemlju u inozemstvu. I to predstavljati u tome da se što više dodvori SAD-u. Pokušaj vlade da Rumunjsku uvrsti među zemlje koje će prve prihvatiti Jeruzalem kao glavni grad Izraela zapravo je pokušaj da socijaldemokrata da sebe prikažu kao vjernijeg američkog saveznika od predsjednika Iohannisa. To je manevar koji je doista stavio predsjednika u nezgodan položaj, pa je on odigrao jedinu kartu koju je imao: pozvao se na umjerenost, usklađenost s Unijom i Ujedinjenim narodima. Daleko od nekog zagovornika palestinskih prava, Iohannis se zapravo predstavlja kao drugi tip proameričkog političara, onaj koji može biti faktor stabilnost i akter na kojeg se mogu osloniti međunarodni partneri. Sve ono što predstavnici vlade navodno nisu.
Utišani glasovi
Kalkulacije u vladi su slične: socijaldemokrati misle da bi radikalizacijom proameričkih i proizraelskih politika mogli oslabiti položaj predsjednika koji bi za međunarodne zaštitnike postao suvišan. To bi učinilo Dragneu neizostavnim partnerom Washingtona i Tel Aviva. Lider socijaldemokrata u tu svrhu koristi ne samo službene diplomatske kanale, već i neformalne političke i poslovne mreže kroz koje je posljednjih godina svoju stranku čvrsto vezao uz Izrael. Ključnu ulogu u tome odigrali su politički konzultanti Moshe Klughaft, Sefi Shaked te Tal Silberstein, optužen za korupciju i pranje novca u više zemalja svijeta, od Europe do Afrike.
No u toj utrci tko će se više umiliti međunarodnim zaštitnicima, predsjednik i vlada će se ubrzo naći u začaranom krugu. To je naposljetku ono što i izraelska vlada potiče, obećavajući prednosti onim zemljama i političarima koji prvi priznaju Jeruzalem za glavni grad Izraela. Pritom se, dakako, niti jedna od strana unutrašnjeg rumunjskog sukoba uopće ne obazire na ono što se doista događa na Bliskom istoku. U podršci ratobornoj politici Washingtona i Tel Aviva te žrtvama koje ona izaziva, rumunjski političari nikada se ni ne trude igrati neku konstruktivnu ulogu, koja bi možda doprinijela stabilnosti regije, a onda i ostatka svijeta. Negdje na putu od Gaze do Bukurešta neki glasovi su potpuno utišani. I to su uvijek isti glasovi.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović