“Prošla noć bila je najmračnija u povijesti talijanske demokracije” – tim je riječima Luigi di Maio, čelnik “populističkog” Pokreta pet zvijezda, komentirao odluku predsjednika Italije Sergija Mattarelle. Kao što je poznato, Mattarella je, sukladno ustavnim ovlastima, odbio potvrditi koalicijsku vladu ekstremno desne Lige i Pokreta pet zvijezda. Preciznije, odbio je potvrditi Paola Savonu kao ministra financija. Giuseppe Conte, mandatar vlade, inače slabo poznati pravnik, a zapravo rezultat koalicijskog kompromisa, vratio je mandat predsjedniku.
A predsjednik, da bi valjda dodatno naglasio ne-demokratsku dimenziju svoje odluke, mandat za sastavljanje prijelazne vlade dao je Carlu Cottarelliju, bivšem kadru Međunarodnog monetarnog fonda. Cottarelijev zadatak, pored “umirivanja tržišta”, izrada je proračuna za iduću godinu i raspisivanje novih izbora. Kako je vrlo izgledno da u parlamentu neće dobiti podršku za proračun, najvjerojatnije će se odmah raspisati izbori, a vlada će obavljati samo najosnovnije administrativne dužnosti.
Ugrožena demokracija
Zašto je Mattarella odbio Savonu? Zato što ga prati glas euroskeptičnog ekonomista koji je u više navrata kritizirao strukturu eurozone. I Liga i Pokret su često koketirali s idejom napuštanja eura, ali daleko je to bilo od ikakvog razrađenog plana. To su i potvrdili nakon Mattarelline odluke, a i sam euro je u posljednjim mjesecima predizborne kampanje gotovo u potpunosti iščeznuo iz rasprave. Pored izraženih sumnji u valutnu uniju, Mattarellu i šaptače mu iz Bruxellesa i Berlina zabrinula je i stavka iz koalicijskog sporazuma kojom se najavljuju veći proračunski deficiti. Drugim riječima, ignoriranje određenih pravila igra u Europskoj uniji.
Naravno, francuski predsjednik Emanuel Macron odmah je srdačno čestitao Mattarelli na potezu, dok je Angela Merkel bila nešto manje entuzijastična, ali na istom tragu. No, ako je išta ugrozilo budućnost Europe i dodatno legitimiralo euroskeptike onda je to upravo Mattarellin potez. Kao i u slučaju Grčke, opet su jasno zacrtane granice demokracije. I ne radi se o tome je li ekonomski koalicijski program dobar ili loš – uglavnom ga se smatra kontradiktornim – već o tome što se smije, a što ne smije dovoditi u pitanje. Ako su pitanja o fiskalnoj i monetarnoj politici zabranjena, onda je demokracija itekako ugrožena.
Također, ovaj će potez u priličnoj mjeri redefinirati demokraciju u Italiji, a i šire u Europi. Naime, Mattarelli i europskom establišmentu nije smetalo što koalicijski sporazum sadrži odredbu o protjerivanju 500.000 migranata iz Italije. Nedemokratskim odbijanjem nove vlade zbog ekonomskih politika, upravo će se taj prešućeni šovinistički aspekt njena programa prokrijumčirati kao jedan od oslonaca demokracije. Ako ništa, valjda će i najtvrdoglaviji napokon shvatiti da europske elite ne predstavljaju zaštitu od rasta desnice, već njeno pogonsko gorivo.