Bugarski predsjednik Rumen Radev nalazi se u službenoj posjeti Rusiji. Tom se prigodom sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u rezidenciji u Sočiju gdje se razgovaralo o energetskim pitanjima koja su procijenjena kao najvažnija u odnosu dviju zemalja. Točnije, Radev je u ponedjeljak (21. maja), već prvog dana svog posjeta, ponovo otvorio staru temu: plinovoda ispod Crnog mora koji bi vodio do obala Bugarske, a otkazanoga 2014. godine (Južni tok).
Radev je kazao kako je energetska sigurnost izrazito bitno pitanje, kako za Bugarsku, tako i za EU. “Stoga se nadam da će naše vlade revidirati mogućnost izravne dostave plina iz Rusije do EU preko Crnog mora”, zaključio je Radev. Bugarska bi rado vidjela svoj odvojak Turkog toka koji bi se mogao zvati “Balkan” ili “Bugarski tok”, a koji bi dnom Crnog mora išao do bugarskog lučkog grada Varne, umjesto europskim dijelom Turskog teritorija. U intervjuu za ruski Kommeserant Radev je kazao kako se zahtjev za “Bugarskim tokom” ne razlikuje od onoga za “Sjevernim tokom 2”, dodavši kako su oba kompatibilna s europskom legislativom. U drugom izvoru koji je prenio ovaj tekst, stoji kako je Radev kazao kako oba projekta moraju biti kompatibilna s europskom legislativom. Razlika u prijevodima njegove izjave ima i različita politička značenja.
Jedna izjava, dva značenja
Prvi prijevod prema kojem Radev kaže da su oba projekta legalna ima značajniji performativni i pravni učinak te zapravo šalje EU poruku da ne mogu spriječiti “Bugarski tok” osim ako istovremeno ne zaustave i Sjeverni tok 2. To proizlazi iz opreka koje stoje pred oba projekta. Sjeverni tok 2 bio je sporan jer zanemaruje više aspekata europskog “zimskog paketa” (radi se o zakonima koji još spadaju u skupinu “Six pack” zakona, i u europsku energetsku strategiju). O problematičnim aspektima Sjevernog toka 2 već smo mnogo pisali, stoga ćemo ovdje navesti samo ključne argumente: ovaj cjevovod, suprotno europskoj energetskoj strategiji, ne diverzificira energetske izvore EU već štoviše pojačava ovisnost o ruskom plinu. Dokida milijarde tranzitnih poreza istočnoeuropskim zemljama, unosi disbalans u energetsku opskrbu Europe, na štetu istočnih članica a na financijsku korist privatnih kompanija iz zapadnoeuropskih zemalja; te vodi većinu europskog plina preko Njemačke što je eksplicitno u suprotnosti sa strategijama. Milijarde tranzitnih poreza koje bi izgubile Ukrajina, Poljska i druge zemlje na ovaj bi se način slile u njemački državni proračun. Proračun zemlje s ionako najvećim europskim suficitom.
U drugom je prijevodu Radevljeva izjava ublažena te glasi: “Bugarska treba dostavu ruskog plina preko Crnog mora. Ove se ambicije ne razlikuju u mnogo čemu od njemačkog zahtjeva za izgradnjom Sjevernog toka 2, kazao je Radev, dodavši da obje zemlje moraju poštovati pravila Europske energetske unije”. Ova druga izjava i ima nešto manje smisla s obzirom na to da su prijepori upravo oko legislative, stoga bi, ako se ovi zahtjevi ne razlikuju međusobno, iz ovog prijevoda proizišlo kako Radev misli ako Sjeverni tok 2 ne prođe, da ne može proći ni Bugarski tok. To bi bilo potpuno pogrešno tumačenje jer bi Bugarski tok, baš kao i Južni tok prije njega bio u potpunosti u skladu s ciljevima europske energetske strategije. A sankcije prema Rusiji su očito ionako tek mrtvo slovo na papiru.
Razlika u prijevodima jedne te iste izjave date na ruskom, savršeno nam pokazuju i kako je lako diskreditirati istočnoeuropske političare. Dok je u prvom prijevodu Radevljeva izjava vidno strateški promišljena, u ovom drugom ona ispada kontradiktorna. Međutim, politika je jasna. Balkan i Istočna Europa nužno trebaju svoje cjevovode, baš kao što cijela Unija treba cjevovode iz više smjerova, ne smiju svi ići preko Njemačke.