Za manje od mjesec dana Slovenija će izabrati novu vladu. Kao jedan od favorita za premijera ponovo važi “novo lice”, gradonačelnik Kamnika Marjan Šarec. No njegovo obećanje vladanja “bez politike” teško da predstavlja novu ideju.
Slovenija se 3. juna sprema na već treće uzastopne prijevremene izbore. Čini se da oni već postaju konstanta, iako u usporedbi s prethodnima ovi izbori nisu izraz dublje odnosno nepremostive političke krize, nego više spretan politički manevar. Umjesto da se upusti u mučne pregovore sa sindikatima javnoga sektora, koji bi kvarili igru tik pred izbore, premijer Miro Cerar je radije odlučio odstupiti i ne baviti se s tim neugodnim poslovima, već ih prepustiti sljedećem mandataru. Što će ovoga puta ponuditi slovenska politička robna kuća? Ugrubo možemo govoriti o tri vrste stranaka koje će se ovoga puta natjecati za ulazak u parlament. Državna izborna komisija je na dan isteka roka za predaju kandidatura zaprimila liste 25 stranaka. Sada ih mora pregledati i službeno potvrditi, liste kandidata bit će službeno objavljene tek 18. maja, ali imamo već dovoljno podataka da možemo vidjeti s čime ćemo otprilike imati posla u ovoj izbornoj trci.
Kako smo rekli, možemo govoriti o tri skupine stranaka, a prva su etablirane političke stranke koje su zimzelena konstanta slovenskog političkog krajolika. U tu skupinu možemo uvrstiti Slovensku demokratsku stranku pod vodstvom Janeza Janše, apsolutnog zastupničkog rekordera koji parlamentarnu fotelju grije neprekidno od početka devedesetih godina. Program stranke i dalje karakterizira neoliberalna ekonomska politika i neokonzervativni pogled na svijet odnosno vrijednosna usmjerenost. Njihovo vezivno tkivo i dalje ostaje uvjerenje kako je država pod kontrolom i upravom “stričeva iz pozadine”, dakle starih partijskih i udbaških nomenklatura koje nadzor nad državom, unatoč prelasku u višestranački sistem, nisu nikada ispustile iz ruku. Kao i Socijaldemokratima i Listi Marjana Šarca, kojima ćemo se posvetiti u nastavku, tako i SDS-u ankete javnog mnijenja prognoziraju približno dvadesetpostotnu podršku, što znači 18 ili 19 zastupničkih mjesta. U devedesetočlanom parlamentu, u kojem je rezerviran po jedan mandat za predstavnike mađarske i talijanske manjine, to odnosi približno petinu mandata.
Ostanemo li još pri prvoj skupini, dakle kod uvaženih političkih igrača, u nju nedvojbeno možemo uvrstiti i Socijaldemokrate, stranku kojoj ankete trenutno daju prednost pred konkurentima. Pod vodstvom aktualnog ministra poljoprivrede, Dejana Židana, stranka je uspjela u preporodu i povratku u prvu političku ligu. Nakon debakla na zadnjim izborima, kad je ta bivša vladajuća stranka dobila tek šest zastupničkih mandata, to je bilo i prijeko potrebno. Ipak, slovenski socijaldemokrati još uvijek se ne razlikuju od drugih realno postojećih socijaldemokratskih stranaka širom Europe. Što drugo reći osim da ih i dalje karakterizira “biciklistička” strategija – povinovanje pritisku kapitala te vršenje pritiska (klačenje) radništva. U tom smislu ne iznenađuje da se stranka glasačima obraća vozikajući vodstvo stranke na biciklima po cijeloj zemlji.
Stari i novi igrači
O stanju duha stranke već dovoljno govori njihova ministrica za rad, obitelj i socijalna pitanja, Anja Kopač Mrak, koja srž problematike prekarnog (nesigurnog) rada vidi u tome da se on radnicima jednostavno previše isplati da bi uopće željeli redovito zaposlenje. Ukratko, prekarni radnici su profiteri kojima i najbolje namjere više ne mogu pomoći. Dugogodišnje prvo ime SD-a, predsjednik države Borut Pahor, zbog toga je osjetio potrebu da se prilikom praznika rada, 1. maja, narodu obrati uz poziv na daljnju fleksibilizaciju i liberalizaciju tržišta radne snage. Gotovo da bi čovjek upravo njemu i na njegovom radnom mjestu poželio lakše otpuštanje… Ustvari su te dvije stranke, SDS i SD, čiji ekvivalenti postoje u većini europskih država, nekakav europski parnjak dvostranačkom sistemu SAD-a, odnosno, kako je rekao Noam Chomsky, radi se o izboru između Coca-Cole i Pepsija.
Naravno, dio stalnog parlamentarnog repertoara je i stranka umirovljenika, Desus, koja pod predsjedništvom Karla Erjavca neprekidno sjedi u svim vladama od 2004. godine, dakle u pet vlada koje su se otad zaredale. Univerzalni Erjavec u tih je četrnaest godina narodu služio kao ministar obrane, pa ministar okoliša i u zadnjem razdoblju kao ministar vanjskih poslova, a nije nenaklonjen ni funkciji premijera ako bi povijest to od njega zahtijevala. Ni kršćansko-demokratskoj Novoj Sloveniji ponovan ulazak u parlament vjerojatno neće izmaći, s novim predsjednikom, Matejem Toninom, njezino je neoliberalno usmjerenje, koje nadmašuje čak i SDS-ovo, još izrazitije. Za razliku od vremena kada je stranku vodila Ljudmila Novak, uz Tonina se ponovno otvara mogućnost za koalicijsku suradnju među ovim strankama. Stranci Ljevica i Cerarovoj Stranci modernog centra, iako su u ovom sazivu prvi put u parlamentu, predviđa se ponovan ulazak. Prva najavljuje ponavljanje izbornog rezultata, drugoj zadnja istraživanja prognoziraju oko deset zastupničkih mjesta.
Nakon ovog pregleda uobičajenih igrača ostaju još dvije skupine, a obje karakterizira to što u ovom sazivu parlamenta nemaju svoje zastupničke skupine. Za jednu, veću, može se reći da ih ni dalje neće imati. Radi se o skupini manjih, nepoznatih, čak i prigodno pokrenutih stranaka koje ankete jedva bilježe pa im na ovom mjestu nećemo posvećivati veću pozornost. Konačno, posljednju skupinu čine stranke odnosno liste koje imaju barem teoretsku mogućnost za ulazak ili povratak u parlament. Jedna od njih je Slovenska ljudska stranka koja je ispala iz parlamenta na zadnjim izborima, zatim stranka nekadašnje premijerke Alenke Bratušek, pa Združena desnica, koja u svojim redovima broji nekadašnjeg mariborskog župana Franca Kenglera i vođu ultrakonzervativnog pokreta Za otorke gre (Radi se o djeci) Aleša Primca.
Dosta ideologije?
Koja će od tih novih stranaka uspjeti napraviti velik pomak praktički je nemoguće predvidjeti. No u tu skupinu spada još jedna stranka, Lista Marjana Šarca, koji već sada obećava da će postati politički teškaš. Kao što je ranije rečeno, Šarec prema zadnjoj anketi javnog mnijenja stoji uz bok sa SD-om i SDS-om, no tko je on uopće i za što će se zalagati sa svojom strankom? Drvodjeljskog tehničara, zatim diplomiranog akademskog glumca, Slovenija prije svega poznaje po imitacijama raznih poznatih ličnosti. Naročito po liku seljaka Serpentinšeka koji je nasmijao mnoge seoske veselice. Ali sve su to bila vremena prije nego je Šarec počeo s političkim djelovanjem. Sada je naime već dva mandata župnik općine Kamnik, ali kada bi ostalo na tome za njega najvjerojatnije ne bi znalo puno ljudi. Postigao je velik uspjeh kada je na lanjskim predsjedničkim izborima izazvao Boruta Pahora te bio poražen tek u drugom krugu. I tada je Pahorova prednost bila tek šest postotnih bodova, zbog čega je narcisoidni predsjednik odlučio da u budućnosti mora biti jasniji oko svojih stajališta. Otad prigodno poziva na izgon migranata i liberalizaciju radne snage, barem onda kada mu ostane vremena nakon samopromocije.
Šarec, kojega ne možemo isključiti niti kao novoga mandatara, je kapital stečen u predsjedničkoj kampanji lijepo nastavio prikupljati i očito će mu se to sada isplatiti. No kakva je uopće njegova politička platforma, čime se obraća ljudima? Lavovski dio, kao i u Cerarovom primjeru, otpada na njegovu političku neopterećenost, činjenicu da je novo lice. Ukratko, radi se o igranju uloge političkog spasitelja, koji će se u nevolji spustiti na scenu poput boga i sve riješiti. Što ostaje kada odstranimo taj šarm novine za kojim glasači i dandanas očito snažno žude? Ostaje zdravoseljačka logika koju nam nudi Šarec. Umjesto ideologije i velikih programskih pitanja, njega prije svega zanimaju praktična pitanja, dakle kako skratiti postupke za npr. dobivanje lokacijske dozvole. Stvari s kojima se susreće kao gradonačelnik i žalbe na konkretne probleme s kojima se susreće pojedinac kada ima posla s državnim birokratskim aparatom. To je ono što Šarec prije svega želi pojednostaviti, digitalizirati, otkloniti uska grla i to ne samo u administrativnom smislu. I politički Šarec želi “napraviti red”, ukinuo bi recimo Državni savjet (gornji dom parlamenta), promijenio izborni sistem, pojednostavio i unaprijedio postupak imenovanja novoizabrane vlade…
Ukratko, radi se i pristupu koji se želi predstaviti kao očišćen od bilo kakve ideološke navlake te koji ističe da su podjele na desno i lijevo već zastarjele, da se radi o potrebi da se pobrinemo da stvari funkcioniraju i da funkcioniraju dobro… A kako nas uči povijest, najopasnija i najnepopustljivija je upravo ona ideologija koja tvrdi da je onkraj ideologije. U Šarčevu primjeru radi se o pristajanju na tehnokraciju, vladavinu stručnjaka čija bi rješenja trebala biti izvan domene političnog i jedino u domeni optimalnog. Zato je Marjan Šarec političko ime koje se želi prikazati kao nepolitično odnosno čak nadpolitično, a sve koji bi se u njega drznuli posumnjati može brzo optužiti za politikantstvo. Nakon svega nabrojenog i pretpostavljene superiornosti stručnjaka i znanosti valjalo bi se prisjetiti Marxove opaske da je znanost u kapitalizmu obično služavka kapitala i da su stoga “najbolja moguća” rješenja uvijek već u nečijoj službi.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić