politika
Crna Gora
vijest

Povratak vječitog Mila

Foto: AFP / Savo Prelević

Kada je prije nekih godinu i pol dana Milo Đukanović objavio kako odustaje od novog premijerskog mandata, čime je razriješio pat poziciju nakon parlamentarnih izbora, mnogi su sumnjali u to da će ovaj veteran tek tako otići u političku penziju. Njihove sumnje su se potvrdile kada je jučer u prvom krugu pobijedio na predsjedničkim izborima s nešto više od 53% glasova. Đukanović je gotovo neprekidno od 1989. u samom vrhu crnogorske politike i uspio je na tom mjestu preživjeti brojne geopolitičke zaokrete. Četiri države su se promijenile u tih 29 godina. Samo je Đukanović, čini se, konstanta. I nije pritom ključno je li on na poziciji premijera, predsjednika ili ministra niti koja je od tih funkcija ustavno najjača. Jasno je da je on potpuni gospodar situacije.

Bez obzira na to što o njemu i njegovoj politici mislili, nesumnjivo je riječ o velikom pothvatu. Prema pisanjima pojedinih zapadnih medija, Đukanović spada među top deset najbogatijih državnika svijeta. To nije mala stvar za šefa jedne od najmanjih svjetskih zemalja. Doduše, nitko izgleda ne može pouzdano reći odakle mu golemo bogatstvo. Proteklih desetljeća optuživalo ga se da je jedan od ključnih organizatora šverca cigareta na kontinentu, ali od tih optužbi naposljetku nije bilo ništa. Dapače, cijeli je “demokratski svijet” iskreno čestitao na reizboru ovom čovjeku navodno upletenom u organizirani kriminal koji gotovo trideset godina praktički bez prave opozicije upravlja jednom zemljom članicom NATO-a i kandidatkinjom za članstvo u Europskoj uniji. Kako je do toga došlo?

Od Jugoslavije do euroatlantskih integracija

Đukanović je teške i prijelomne situacije – kakvih u regiji nikad ne nedostaje – uvijek znao pretvarati u svoju prednost. Prvo je u svojim srednjim dvadesetim godinama ispravno prepoznao da će Slobodan Milošević, nakon faktičkog raspada vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije, na srpskoj nacionalističkoj platformi uspjeti zavladati dvjema republikama i dvjema pokrajinama. No Đukanović, za razliku od mnogih drugih miloševićevaca, nije naivno slijedio gazdu do njegovog pada. Već je sredinom 1990-ih predosjetio u kojem smjeru vjetrovi pušu i okrenuo Miloševiću leđa, a do kraja tog desetljeća uspio se prezentirati i kao zapadni saveznik u ratu protiv svog donedavnog šefa. No ni odlazak Miloševića nije umanjio važnost Đukanovića na političkoj sceni.

Tako je čovjek koji je ranih 1990-ih stvarao krnju Jugoslaviju na srpskoj nacionalističkoj platformi petnaestak godina kasnije postao obnovitelj crnogorske državnosti i crnogorskog nacionalizma. Nezavisnost proglašena 2006. trajno je polarizirala crnogorske birače na identitetskoj osnovi i Đukanović otada tu polarizaciju vješto koristi da se održi na vlasti. No nakon što je tijekom krize 2015./2016. izgubio potporu dijela “proeuropskih” i “procrnogorskih” stranaka, Đukanović je brzo prepoznao da će opstanak na vlasti zahtijevati moćnije zaštitnike. Tako je ovaj pragmatični političar vješto iskoristio napetostima između Rusije i Zapada da bi se promovirao u ratnika na prvoj liniji obrane od “ruske agresije” i branitelj euroatlantskog bloka od istočnih pretenzija.

U tom smislu ne čudi što je svoju jučerašnju pobjedu proglasio korakom prema Europskoj uniji. Strah od Rusije sasvim je ugušio njegove europske kritičare, a euroatlantska euforija uspjela je prikriti čak i činjenicu da su u malenoj Podgorici tijekom kampanje trajali oružani mafijaški obračuni.