Politico, političko analitički online medij na engleskom jeziku, objavio je danas tekst o neriješenim problemima seksualnih napastovanja u europskoj agenciji inače zaduženoj za ravnopravnost spolova – Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) koji je lociran u Vilniusu u Litvi.
Više od jedne žene zaposlene u toj agenciji prijavile su učestale verbalne ili činidbene seksualne pokušaje u izvedbi često starijih kolega, a nerijetko i šefova. Radnje su uključivale garantiranje posla ukoliko žena šefa “odvede na večeru, a potom na doručak”, zatim su neke od njih bile prisiljavane odgovoriti na opetovano postavljano pitanje zašto odbijaju njihove pokušaje. U jednom primjeru muškarci u semiformalnoj skupini ljudi ismijavali su pozicije u koje su doveli svoje kolegice, optuživši ih da se “cijelo vrijeme ponašaju kao da ih oni žele silovati” ili su, pošto za ponuditelje seksualnih usluga, nisu pokazivale interes, bile okarakterizirane kao lezbijke (ovome ćemo se još vratiti u zaključku). Muškarci su čak razvili igru pogađanja koja se svodila na promatranje načina na koji sjedi žena koja je voljela nositi suknje i koji dio tijela otkriva njena poza.
Optužbe prema muškarcima EIGE-a postoje od 2012., a zbog nesankcioniranja ovog šovinizma, isti ljudi i dalje se neometano ponašaju na jednak način. U anketi kojeg je Institut proveo 2014. godine, čak 54 posto zaposlenih kazalo je kako smatraju da agencija prijave o neprikladnom ponašanju ne uzima dovoljno ozbiljno. Štoviše, Institut je pokušao i sakriti ovu anketu, no Politico ju je nabavio iz drugih izvora. Više žena kazalo je da se određene muške kolege rutinski ponašaju seksistički, dok su optuženi reagirali očekivano bijesno i ljuti kazavši kako su te žene “preosjetljive na rodna pitanja”. Institut je, prema vlastitim riječima, poduzeo pravne korake “i više od toga”, da riješi ove probleme, međutim kako doznaje Politico, njihovim radnjama nisu zadovoljne ni žrtve ni počinitelji. Mišljenje jedne bivše zaposlenice je da ovi problemi uporno opstaju zbog toga što je agencija ozbiljno kadrovski potkapacitirana, nedostaje joj ljudi, stoga ovisi o stažistima (stažisticama) koje ta ista skupina muškaraca oblijeće kao plijen.
Svake sekunde jedna žena doživi napad
Sva ozbiljnost šovinističke situacije u Europskom institutu za ravnopravnost spolova sažeta je u izjavama njezine direktorice iz 2014. koja je kazala kako je “atmosfera u uredu napeta” jer žene čine da se muškarci osjećaju “napadnuto”, dodavši kako institut “ne radi samo za osnaživanje žena već za ravnopravnost spolova, stoga ne možemo imati militantne feminističke skupine”.
“Tanka je linija između zavođenja i seksualnog uznemiravanja”, odgovor je kojeg je na uloženu žalbu dobila sada bivša zaposlenica EIGE-a, a nadležni su “presudili” da je ona “psihički nestabilna” te je dobila izbor ili ostati kod kuće ili prezentirati medicinsku dokumentaciju da je dovoljno stabilna za rad. S druge strane, godine 2014. na 42.000 žena provedeno je paneuropsko istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava o seksualnom uznemiravanju koje je pokazalo da u Europi, svake sekunde jedna žena doživi seksualno uznemiravanje. S obzirom na to da se takvi slučajevi često događaju u privatnim setinzima ili osobnim situacijama, dokazi su često neopipljivi i sudski neprihvatljivi.
Istraživanje pokazuje kako je jedna od 10 žena doživjela je neki oblik seksualnog nasilja od 15. godine, a jedna od 20 bila je žrtva silovanja. Nešto više od jedne od pet žena doživjelo je tjelesno i/ili seksualno nasilje od svojeg sadašnjeg ili prijašnjeg partnera, a nešto više od jedne od 10 žena navodi da su doživjele neki oblik seksualnog nasilja od odrasle osobe prije navršenih 15 godina života. Ipak, za ilustraciju, samo 14 % žena policiji je prijavilo svoj najozbiljniji slučaj nasilja od intimnog partnera, a 13 % prijavilo je svoj najozbiljniji slučaj nasilja koje je počinila osoba koja nije njihov partner.
Što onda možemo zaključiti iz EIGE-ovog primjera? Za početak da je tu navodno tanku granicu između uznemiravanja i zavođenja poprilično lako prepoznati, jer gotovo u pravilu uvijek zvuči jednako: svodi se na riječ NE. Prvi pristojni i decentni pokušaj ne mora biti uznemiravanje, ali svaki novi pokušaj nakon konkludentnih čini (neverbalne komunikacije) koje jasno pokazuju manjak interesa već je uznemiravanje. Ne jednostavno uvijek znači ne.
Sistemski šovinizam
No, osim ovih očiglednih zaključaka, važnije je primijetiti nešto drugo, za početak, onaj najopćenitiji zaključak: otpor Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskoj ne treba promatrati kao rezultat mentaliteta, niti se retardiranim saborskim intervencijama treba iščuđavati (primjerice govor Željka Glasnovića protiv Istanbulske konvencije, popraćen rekvizitima poput ženskih čarapa i cipela na visoke pete), već se radi o problemu koji nije riješen ni u “najrazvijenijim” zemljama svijeta, što samo potvrđuje onu staru feminističku o patrijarhatu kao transhistorijskoj pojavi. Društvo i kultura čini se, u praksi još nisu dostigli željenu razinu avangardnih zakona, inače kako drugačije objasniti ovakve brutalne mizogine ispade u Institutu koji bi trebao ostatku Europe nametati rodnu ravnopravnost? Kakve politike rodne ravnopravnosti točno oni mogu donijeti ako je u njihovom internom diskursu biti gej nešto što se može koristiti kao diskreditacija ili optužba koja u sebi sadrži ponižavanje druge osobe?
Još nekoliko stvari jasno je iz ovih primjera. Primjerice psihološke igrice koje muškarci vrše nad ženama, i u javnosti i u privatnim okolnostima: od gore navedenog primjera tražene medicinske dokumentacije, do etiketa frigidnosti ili homoseksualnosti. Svako ponižavanje žene od strane muškarca kojeg je seksualno odbila svjedoči suprotno od stereotipa žena kao manipulatorica. Ovim je primjerima ozbiljno narušena kredibilnost ne samo Instituta za ravnopravnost spolova, već još jednom i europske politike koja cilja rješenju ovog historijskog problema. Kao i obično, Europska unija vrti ogromne količine sredstava za implementaciju svojih politika koje se iz godine u godinu pokazuju impotentnima na svim razinama.
Ravnopravnost spolova samo je još jedna u nizu sličnih. Impotentnost liberalnih politika, mogli smo u posljednje vrijeme primijetiti i u Hrvatskoj gdje su u raspravi o Istanbulskoj konvenciji liberalni aktivisti, neki od njih čak i ogrnuti crvenim bojama, jednostavno zaboravili odgovarati na transhomofobne ispade lokalnih desničara. Procijenivši se avangardom, stavili su privremeno sa strane sve one godine borbe za prava LGTB populacije u Hrvatskoj, procijenivši da smo mi toliko slabi, a desničari toliko jaki da se najbolje baviti samo onim što bi u društvu trebao biti minimalni konsenzus – nasiljem nad ženama, a ostala izborena prava ćemo prepustiti, pa ćemo se za sto godina ponovno za njih boriti? Tako smo osim još jednog slučaja reteriranja od borbe za prava svojih drugova iz LGTB zajednice ovaj put žestoko razočarali one za koje se tobože borimo. Sjetimo se toga kad u peteroznamenkastim brojevima ovo ljeto budemo marširali Zagrebom smatrajući da smo za ovu godinu ispunili svoje obaveze prema ovoj društvenoj skupini. A gdje je ljevica u svemu ovome i zašto samo prigovara liberalima? Pa jednostavno je, ljevica, za razliku od liberala, nema pristup mejnstrimu.