Ako haški osuđenici iz ratova u bivšoj Jugoslaviji ovih dana gledaju vijesti iz svijeta i regije mora da su jako zbunjeni. Naime, oni su se zbog svojih udruženih zločinačkih pothvata godinama morali skrivati, njihove države u čije ime su tobože činili ratne zločine i etnička čišćenja su ih izručivale, a neki od njih su na kraju morali odležati i neke nezasluženo niske zatvorske kazne. Sva ta muka zbog istih onih stvari – masovnih silovanja, ubojstava i etničkog čišćenja – koje turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posljednjih godina provodi u tri međunarodno priznate zemlje bez ikakvih pravnih posljedica.
Dapače, povremeno se čini da svoje zločine provodi uz odobravajući smiješak istih onih sila koje su godinama “kažnjavale” nacionalističke elite balkanskih država uz izgovor da se bez obračuna s prošlim zločinima ne može “u Europu”. Turska je danas službeni kandidat za članstvo u Uniji, a npr. BiH nije. S prošlim se zločinima treba obračunati, ali aktualni ratni zločini su izgleda OK. Paradoksima ovdje međutim nije kraj. Šokantna razina represije turskog režima prema vlastitom stanovništvu, kao i onom susjedne Sirije i Iraka, te progon na temelju etničkog porijekla i političkog mišljenja, svoje pipke bacaju i do naših zemalja.
Većina zemalja bivše Jugoslavije je, osobito tijekom ratnih 1990-ih, proživjela svoje periode progona i ubojstava opozicionara. Ništa od toga ne može se, međutim, usporediti s onime što se događa u Turskoj i svim zemljama u kojima tamošnji režim ima utjecaja. Jedna od tih zemalja je i Kosovo koje je nedavno uhitilo i izručilo šestero učitelja i liječnika turskog porijekla. Njihov zločin je to što pripadaju disidentskoj frakciji vladajuće stranke, tzv. gulenističkom pokretu, zbog čega su automatski proglašeni “teroristima”. Bez obzira na to što im je jedina aktivnost bila rad za organizaciju koju financira Erdoğanov rival.
Europska pravila
Kosovo nije jedina balkanska zemlja koja je političke izbjeglice poslala na montirane procese u Tursku, no tamošnje se uhićenje i izručenje, po svemu sudeći, odvilo po planu i uz provedbu turske tajne policije i to bez znanja kosovskih vlasti. Sve to pretvorilo je slučaj šestero Turaka u lokalni skandal protiv kojeg su prosvjedovali učenici i pacijenti, ali i drugi zainteresirani akteri. Stoga je kosovski premijer odlučio otpustiti ministra unutarnjih poslova Flamura Sefaja i šefa kosovske tajne policije Dritona Gashija koji su, barem kako se tvrdi, protiv volje svojih nadređenih napravili uslugu stranom režimu.
No priča tu ne završava. Iako je dobio svoje žrtve, Erdoğan nije bio sasvim zadovoljan ponašanjem Haradinaja, pa mu je iz Ankare otvoreno zaprijetio da će “platiti za to” i da će njegova karijera “uskoro završiti”. Drugim riječima, Erdoğan ne samo da kidnapira ljude po Balkanu, nego planira “kažnjavati” premijere i određivati kadrovska rješenja u njihovim vladama i špijunskim agencijama. Kasniji odgovor kosovskih vlasti da je ta zemlja “nije ničiji vazal” zvuči prilično neuvjerljivo. Uostalom, turske su političke izbjeglice već davno u Turskoj, a dužnosnici koji su radili u interesu stranog režima kažnjeni su tek – otpuštanjem.
Zamjenik premijera Fatmir Limaj se osim toga potrudio da Erdoğanova prijetnja smjenjivanjem premijera ne ošteti “dobre odnose” između dviju zemalja, naglašavajući da bi prijateljska Turska trebala znati da je Kosovo samostalna i “zapadnoeuropska” zemlja. Iako je izjava geografski zbunjujuća, ona djelomično objašnjava ponašanje kosovskih dužnosnika. Oni su, baš poput svojih zapadnih mentora, Erdoğanovu režimu očito spremni oprostiti ne samo sve brutalne zločine na Bliskom istoku, nego i kršenje njihovog suvereniteta i gaženje kredibiliteta na Balkanu i Europi.